Hrvatska je mala otvorena ekonomija, zato bi Vladi trebalo biti jasno da je međunarodna trgovina za nas čak i važnija nego zemljama poput SAD-a i Njemačke.
Za međunarodnu konkurentnost trošak rada važan je faktor, zato je Njemačka odgađala uvođenje minimalne satnice, a u SAD-u štite radnička prava dižući zaposlenost na toliko visoku razinu da radnik, kad mu se ne sviđaju uvjeti rada, vrlo lako može dati otkaz i naći drugi posao. Drugim riječima, prava radnika štite tržište i konkurentnost ekonomije, a ne država.
Kod nas se pak na spomen smanjenje troška rada svi, a posebno predstavnici sindikata, dignu na noge. Ne uzima se u obzir da se ne mora smanjivati neto plaća jer svakom je poduzeću za njegovu konkurentnost važna bruto plaća koju isplaćuje radniku, a neto plaća važna mu je (ali ne uvijek i presudna) za zadržavanje najboljih zaposlenika. Stoga bi se možda trebalo uzeti u obzir znatno smanjenje poreza i doprinosa na dohodak. Naravnu, uz trenutačno stanje državnih financija takvu mjeru treba pratiti niz kompenzacijskih mjera za nadoknadu tog dijela prihoda državnog proračuna. Moj je prijedlog uvođenje poreza na sve nekretnine koje nisu stavljene u funkciju i/ili na sve nekretnine osim one koja se upotrebljava kao prebivalište, zatim dizanje trošarina i posebnih poreza (primjerice na luksuzne proizvode, duhanske proizvode, kavu, pivo, alkoholna pića), ali nikako na energente, te dizanje stope PDV-a.
Tako bi se postiglo nekoliko učinaka. Radnointenzivna poduzeća mogla bi sniziti cijenu rada smanjenjem bruto plaće bez učinka na zaposlenike, kojima bi neto plaća ostala jednaka. Takva bi poduzeća onda mogla spustiti cijene svojih proizvoda ili postati profitabilnija, a tako i zdravija za daljnje investicije i zapošljavanje. Niža cijena proizvoda i nove investicije podižu pak izvozni rast. Dalje, poduzeća koja imaju problem zadržati najbolje ljude zbog znatno viših plaća koje se nude u inozemstvu (a tu mislim, primjerice, na IT industriju i sektor zdravstva) mogla bi zadržati bruto plaće na jednakoj razini pa bi trošak rada ostao jednak, a zaposlenici bi dobili veću neto plaću. Tako bi se smanjio jaz između neto plaća u Hrvatskoj u odnosu na razvijenije zemlje i najbolji ljudi bili bi manje motivirani za odlazak iz zemlje. Isto tako, poslodavci bi bili voljni povisiti plaće zaposlenicima kad bi oni to tražili jer bi jednak porast neto plaće značio manji porast bruto plaće nego danas.
Ali vratimo se još kompenzacijskim mjerama za državni proračun. Dakle, minimalna stopa PDV-a ne bi se mijenjala, porezi i trošarine na energente ne bi se povećavali, kao ni porezi na prvu nekretninu. Sve ostalo bilo bi otvoreno za raspravu. Primjerice, smanjenje troška rada znatno bi pomoglo ugostiteljima, stoga im podizanje srednje stope PDV-a ili trošarina na alkohol, pivo i kavu ne bi štetilo. To vrijedi i za trgovce, koji unatoč dizanju maksimalne stope PDV-a vjerojatno ne bi u istom odnosu dignuli cijene proizvoda jer bi im trošak rada bio manji. Nadalje, porastom PDV-a više bi poreza plaćali oni koji imaju veće dohotke jer je logično da više troše. A s obzirom na to da bi domaći proizvodi zbog manjeg troška rada pojeftinili u odnosu na uvozne, kupci bi ih kupovali češće. Oporezivanje nekretnina otvorilo bi pak prostor da se PDV ipak ne mora znatno povećati. Nadalje, rast PDV-a i trošarina te posebnih poreza poskupio bi i uvozne proizvode, usporavajući rast uvoza; tako bi se pak popravila pokrivenost uvoza izvozom. Nadalje, manjak za zdravstvo i mirovine pokrio bi se tim mjerama.
Uvjeren sam da bi takve mjere kombinirano učinile domaće proizvode i usluge konkurentnijima u izvozu (npr. IT proizvode, konzultantske usluge), ali i u zemlji, što bi povećalo BDP. Zatim bi se mogli dodatno smanjiti porezi i doprinosi na dohodak, bez potrebe za kompenzacijskim mjerama u proračunskim prihodima, a dodatna korist bila bi usporavanje odlijeva mozgova, blago podizanje inflacije zbog porasta PDV-a i trošarina te bolja platna bilanca, a posljedično i dizanje kreditnog rejtinga zemlje.