Sve češće preispitivanje ekonomista i intelektualaca o održivosti liberalnog kapitalizma prvi put, zahvaljujući krizi za koju nema pravih i trajnih rješenja, zauzima prilično medijskog i stručnog prostora.
Mnogi bi se rado vratili na stare staze, no kako ni jedan utabani model - potrošnja i štednja - ne daje rezultate, o kapitalizmu imaju štogod reći i intelektualci ne-ekonomskog kalibra poput Borisa Podobnika, inače fizičara, profesora na riječkom građevinskom fakultetu.
• Što može zamijeniti liberalni kapitalizam? Imamo li uopće ideje o tome?Izbor političkog sustava često nije pitanje slobodnog izbora. Liberalna demokracija kakva postoji u zapadnoj Europi počiva na dvjema slobodama, političkim i ekonomskim, i mnogi su mišljenja kako te dvije slobode dolaze u paketu. Ipak, cijeli niz zemalja, posebno u Aziji, pokazuje da to ne mora biti istina. Kao primjer, Kina potiče ekonomske ali ne i političke slobode i zanimljivo, upravo je to zemlja s jednom od najvećih stopa ekonomskog rasta na svijetu. Kada pojedina zemlja poput Hrvatske, razmišlja o tome koji bi joj politički sustav bio najprimjereniji pitanje koje si prvo mora postaviti jest hoće li s tim novim sustavom biti više ili manje konkurentna ostatku svijeta? Hoće li se brže ili sporije razvijati od ostatka svijeta? Usporedba je s drugima neminovna jer ako neki politički sustav zaostaje s vremenom razlike postaju sve veće, što na kraju nužno rezultira propašću ekonomski manje efikasnog sustava. Taj se scenario već dogodio socijalizmu koji je kao ideja bio dobar ali loš u praksi.
• Osim u nordijskim zemljama. Da, socijalizam nije morao imati takvu sudbinu jer se on u jednom obliku ipak uspio sačuvati u skandinavskim zemljama. Da je najuspješniji socijalizam onaj koji grade skandinavski narodi nije čudno jer su skandinavske zemlje s najnižom stopom korupcije, pa i političke korupcije u svijetu. Skandinavski ljevičari završavaju najelitnija sveučilišta i u tome je tajna njihova uspjeha - protiv kapitalizma se bore na način da prihvaćaju standarde Zapada i reduciranjem političke korupcije praktički na nulu, pri čemu su manadžeri u državnom sektoru gotovo jednako uspješni kao oni u privatnom, a pripadnost vladajućoj stranci nije kriterij za rad u državnom sektoru.
• Je li neoliberalni kapitalizam jedini koji može osigurati rast?U demokratskim je društvima rašireno uvjerenje kako povećanje političkih sloboda znači nešto pozitivno pa bi stoga trebalo voditi i gospodarskom rastu zemlje. Kako bi testirali vezu rasta i demokracije, ekonomisti su objavili cijeli niz članaka u kojima su rezultati često kontradiktorni, bilo zato što obrađuju različita razdoblja ili stoga što koriste različite metodologije. Ipak većina ekonomista smatra da stopa rasta BDP-a opada s rastom demokracije. Jedan od vodećih makroekonomista s Harvarda, Barro, u jednom svom članku zaključuje kako je demokracija luksuz koji si mogu priuštiti samo dovoljno bogati. Ona uistinu košta i često može voditi smanjenju rasta. Na primjer, uvođenje dvojezičnih natpisa u svrhu zadovoljenja prava manjina, organiziranje raznih parada ponosa s ogromnom policijskom pratnjom košta.
Nasuprot demokratskim zemljama Kinu kao zemlju s najvećim stopama rasta vodi Komunistička partija koja je komunistička samo imenom. Zanimljivo je kako su tamošnji komunisti napravili kopernikanski obrat i od rigidnih komunista postali zagovornici neoliberalnog kapitalizma. Objašnjenje je jednostavno, kineski komunisti imaju trenutno imperativ puno veći od ideologije a to je da od Kine naprave, kad je BDP u pitanju, najveću zemlju svijeta. Odlučili su od Zapada uzeti samo ono što doprinosi ekonomskom rastu, a to su ekonomske slobode, sve što potiče privatni sektor i ekonomiju. Suprotno ekonomskim slobodama, nisu se opredjelili za političke slobode, vjerojatno iz dva razloga. Prvo, već su nekako uvidjeli da one ne vode većem ekonomskom rastu, a kao drugo, višestranačje bi stvorilo barem jednu stranku koju bi stranci a posebno SAD mogle kontrolirati.
• Ali mi ne želimo još jednu Kinu, pa gdje je rješenje?Jedno rješenje za EU moze biti uvođenje većih restrikcija prema nekim azijskim zemljama kako bi se sačuvala radna mjesta i postojeći nivo političkih sloboda. No takva mjera neće previše nauditi Kini jer je ona poput Amerike dovoljno velika da ne mora ovisiti o EU. Ali Kina bi nam je i dalje konkurirala kod trećih zemalja i u određivanju cijena nafte i sirovina na svjetskom nivou. Velik je izazov i demografija. Kapitalizam počiva na premisi o stalnom rastu jer je to i pretpostavka vraćanja dugova, no jasno je da se stanovništvo ne može stalno povećavati. Zaoštravanje konkurentnosti, osiromašivanje Europe uz problem imigranata mogao bi dovesti u skoro vrijeme do većih socijalnih turbulencija. Problem je ekonomije što nije poput prirodnih znanosti. U fizici se na primjer sve unaprijed isplanira prije nego se pokrene eksperiment. U ekonomiji se bezglavo srlja i jedan se model zamjenjuje drugim bez da se ispitaju posljedice uvođenja novih mjera. Uvođenjem Kine u svijet kapitalizma oslobođen je duh iz boce. Onaj koji ga je oslobodio očekivao je tržište a dobio je najvećeg konkurenta. S time se sad moramo nositi, s milijardu Kineza koji su trenutno siromašni i sve bi dali da preuzmu naše poslove. Naš je problem što se mi ne znamo prilagođavati. Mi očekujemo da se nama prilagode.
>>> Više o ovoj temi pročitajte u novom broju Lidera