Dr.sci. Davor Boban drugi je u Hrvatskoj doktorirao na poslijediplomskom studiju Komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Do sada je objavio više znanstvenih radova u Hrvatskoj i inozemstvu, studentima predaje kolegije ‘Novi autoritarni sustavi: Rusija i postsovjetski prostor‘ i ‘Politički sustavi Srednje Europe i baltičkih zemalja‘. Za poslovni tjednik Lider razgovarali smo o sudbini eventualnih reformi o kojoj bruje tri najjače političke grupacije u zemlji.
Također smo razgovarali i o aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj, odnosno kako bi se ova pat pozicija, u koju smo ušli nakon posljednjih parlamentarnih izbora, mogla razriješiti.
U ovom trenutku HDZ je otpao kao kandidat za koalicijsku vladu. No, iskustvo u ovih nešto više od mjesec dana uči nas da ne možemo reći da je sve još gotovo. Da li je ipak u nekoj situaciji moguća velika koalicija SDP-a i HDZ-a i što bi za Hrvatsku ona značila?
- Ideja velike koalicije gotovo se fetišizira u dijelu javnosti. Ona se smatra instrumentom prevladavanja podjela u zemlji premda u stvarnosti to uopće ne mora tako biti. Za uzor se uzima Njemačka sa svojim velikim koalicijama između CDU-a i SPD-a umjesto da se uzimaju slučajevi koji su sličniji političkoj situaciji u Hrvatskoj. Prvi problem kod velike koalicije jest to što njome prestaje postojati snažna oporba. Ona je potrebna jer artikulira svoje stavove o političkim pitanjima koji su drukčiji od stavova vlasti i na taj način pridonosi sučeljavanju različitih ideja o tome kako treba kreirati i implementirati različite javne politike, urediti društvo ili politički sustav. Uz to kritizira vlast i obznanjuje javnosti ono što smatra lošim kako bi ju takvim razotkrivanjem spriječila u zlouporabi ovlasti. Drugo, ulaskom dvije najjače stranke u koaliciju stvara se velika mogućnost dijeljenja političkih funkcija članstvu na temelju interesa stranaka da vlastite članove postave na javne položaje, premda to nisu zaslužili svojim dosadašnjim radom i iskazanim sposobnostima, odnosno da ih ‘uhljebe‘. Ta opasnost, naravno, postoji i kad ne postoji velika koalicija, ali tada je ona manja upravo zbog toga što postoji snažna oporba koja kritizira vlast i prati njezine promašaje i zlouporabe, a kod velike koalicije oporba je slaba. Treće, time raste i korupcija u zemlji umjesto da se stalnom borbom protiv nje i jačanjem pravnog poretka ona smanjuje.
Sami ste spomenuli Njemačku. Koje su to razlike između nas i Njemaca?
- Svakako sami sebi trebamo postaviti pitanje pitanje zašto to u Njemačkoj nije problem, a u Hrvatskoj bi mogao biti. Razlika je u tome što je Njemačka napredna liberalna demokracija s razvijenom vladavinom prava i političkom kulturom koje omogućavaju normalno funkcioniranje demokratskog političkog sustava čak i kada dvije najjače stranke zajedno vladaju. Hrvatska, kao i ostale postkomunističke zemlje Srednje Europe također imaju liberalno-demokratski politički sustav, ali on još uvijek nije dovoljno konsolidiran kako bi bio otporan na korupciju i kriminal. To je iskustvo kako Hrvatske, tako i ostalih srednjoeuropskih zemalja koje se obično, opravdano ili neopravdano, smatraju bolje uređenima od naše zemlje.
Kakvo je vaše mišljenje o Mostu vezano za aktualne pregovore te da li Most, kao pivotalna stranka, ima kapacitet da istraje u usvojim zahtjevima?
- Prvenstveno je upitno ima li Most kapacitet za nešto drugo, a to je da opstane kao relevantna politička stranka. Ako i uspije formirati vladu s jednom od dvije najjače stranke, gubitnik će se moći utješiti postojanjem znatne vjerojatnosti da ta koalicija neće do kraja mandata uspjeti sačuvati svoju većinu u parlamentu te da će biti raspisani prijevremeni izbori. Most nema unutarnju koheziju, jasno definiranu ideologiju te, ono što je najvažnije za izborni uspjeh, društvenu ukorijenjenost i stranačku identifikaciju. Prije izbora za tu se stranku slabo znalo, a ovakav izborni uspjeh članovi stranke prvenstveno mogu zahvaliti svome predsjedniku.
Znači, još uvijek ne možemo pronaći, kako se ono kaže, ‘neki treći put‘!
- Proteklih nekoliko godina vidjeli smo kako je više novih političkih stranaka nakon ulaska u političku arenu naglo stjecalo veliku popularnost, ali se ona gubila do prvih ili drugih parlamentarnih izbora. Što je s Hrvatskim laburistima, ORaH-om i Živim zidom danas? S obzirom na to kakvu su popularnost uživali još prije nekoliko mjeseci, osvajanje jednog ili dva mandata u parlamentu jest teški poraz za njih. HDZ i SDP još uvijek mogu očekivati da će biti dvije najveće stranke u Saboru te da će se izmjenjivati na vlasti, štogod učinili. Razlog tome jest njihova snažna društvena ukorijenjenost i snažna identifikacija znatnog dijela biračkog tijela s njima. Zbog toga i ne postoji razlog zbog kojega bi korjenito mijenjali svoje politike i svoje ponašanje. Jedan od načina da se prekine taj začarani krug jest to da se ojača unutarstranačka demokracija te da u strankama i u tijelima državne vlasti napreduju oni koji su se iskazali svojom sposobnošću, a ne oni koji se ‘laktarenjem‘ probijaju prema vrhu stranke, a onda i prema vrhu izborne liste. Dobar političar jest onaj koji dobro vrši svoju funkciju u tijelu vlasti i onaj koji osim svoga vlastitog interesa u politici nastoji ostvarivati i javni interes.
Postoji li mogućnost da se Most, uđe li u Vladu, vremenom ‘ohladi‘ od reformi, tj. da ga jedna ili druga velika stranka utopi u svoju politiku?
- Sve ono što se naziva popularnim pojmom ‘reforma‘ ne mora nužno biti i dobro. Potrebno je analizirati što to točno Most želi, ali i što pod reformama podrazumijevaju i njegovi potencijalni koalicijski partneri. Nijedna se stranka neće odreći uporabe toga simbolički moćnog pojma, ali upitno je jesu li njihovi stavovi o određenim promjenama zaista reforme. Stoga trenutno nije najvažnije pitanje hoće li se netko ‘ohladiti‘ od reformi, nego to je li sadržaj pojedinih reformi koje predlažu uopće kvalitetan i može li pridonijeti razvoju Hrvatske ili će to biti još jedna od ideja koje se već desetljećima provlače kroz političku arenu bez ikakvoga pravog rezultata.
Kakve su mogućnosti nove Vlade da odmah krene u najavljene reforme, ako s velikom vjerovatnošću možemo očekivati da će imati tijesnu većinu?
- Prvo je potrebno definirati koje su to sve reforme, redoslijed njihove važnosti, rokove do kojih se očekuju da će one biti ostvarene te, ono što je najvažnije, načine njihova provođenja. Ovo posljednje naglašavam jer je jednom dijelu hrvatskih političara i njihovim strankama svojstveno da lako u javnosti i u predizbornoj kampanji iznose ciljeve koje treba postići kako bi država i društvo, prema njihovu mišljenju, bolje funkcionirali, ali kad trebaju objasniti kako te ciljeve postići, onda se to od njih ne čuje. Tako često čujemo kako Hrvatska treba zaustaviti odljev mladih u inozemstvu, kako treba povećati rast BDP-a ili poboljšati rad državne uprave, a potom se ne nude nikakvi programi ili ideje pomoću kojih bi se to ostvarilo. Drugim riječima, način ostvarenja nekog cilja puno je teži od njegovog definiranja.
Koje su, po Vama, ključne reforme i da li bi se barem oko nekih mogao postići konsenzus?
- Prvo treba čuti od samih aktera koje su, prema njihovu mišljenju, najvažnije reforme. Nažalost, o tome se slabo čulo i prije izbora, a o tome se ne čuje puno ni sada, više od mjesec dana poslije. Ono što se čuje prilično je konfuzno i neodređeno te se ne može saznati što oni podrazumijevaju pod ključnim reformama i koliko ih je. To nije slučaj samo sada, nego je to povijesno iskustvo u Hrvatskoj. O reformama se u našoj zemlji govori desetljećima jer je uvijek postojala neka problematična situacija koja ih je zahtijevala: ekonomska, socijalna, sigurnosna ili neka četvrta. No, kada ih treba provesti, obično ne postoji jasna ideja kako to učiniti ili postoji strah da će akteri koji ih započnu izgubiti sljedeće izbore jer su one nepopularne. Ako se treća najjača stranka u novom sazivu Sabora i uspije dogovoriti o sastavu nove vlade i dogovoriti s koalicijskim partnerom provođenje barem dijela reformi koje zahtijeva, upitno je hoće li na svima njima i ustrajati jer su neke nepopularne.
Na koje mislite?
- To je, primjerice, slučaj s reformom lokalne samouprave kojom bi se trebale ukinuti neke jedinice. Kao što možemo vidjeti zadnjih tjedana, takva ideja počesto nailazi na otpor u nekim malim općinama i gradovima te vlast koja ih bude htjela provesti dolazi u opasnost da će zbog toga imati problema na sljedećim izborima ili da će stranačko članstvo u tim jedinicama lokalne samouprave gubiti svoje položaje. Budući da u načelu svaki politički akter želi maksimizirati vlastitu korist i što dulje ostati u tijelima vlasti, postoji mogućnost da će to nastojati postići na štetu ustrajavanja na reformama koje je obećavao provesti. Zbog toga i jest otežana mogućnost reforme lokalne samouprave jer tko će se odreći općine i grada u kojemu je na vlasti, naročito ako je to i biračka utvrda, tj. mjesto u kojem stalno pobjeđuje na izborima.