Nogometni navijači u stanju su gromoglasnim navijanjem odvesti ‘svoje dečke’ do pobjede, ali bakljadama i huliganizmom mogu uzrokovati drakonske kazne, i baciti klub na koljena. Tako funkcionira i dobar dio hrvatskih sindikata. Usporediti sindikate s najpoznatijim navijačkim hrvatskim skupinama na prvu se možda čini suludo, ali kada s jedne strane stavite Torcidu, Bad Blue Boyse i Armadu te usporedite s primjerima sindikalista u nekim kompanijama, više se ne čini tako nebulozno.
Hajduk, koji je trenutačno vjerojatno najlošiji u svojoj dugogodišnjoj povijesti, ima nemjerljivu podršku Torcide, ali isto tako zbog upletanja u vođenje kluba financijska i rezultatska situacija pate. Nitko ne može osporiti ljubav prema klubu, ali očito takav način vođenja kluba nije dobar. Slična situacija je u HAC-u, gdje Mijat Stanić nemjerljivo voli svoju tvrtku. No HAC grca u problemima, dugovi rastu, kamate stižu na naplatu, a sindikati opstruiraju bilo kakvu promjenu. K tome, kao i Torcida svađaju se s Vladom, odnosno Hrvatskim nogometnim savezom umjesto da kao partneri pokušaju riješiti situaciju.
U Dinamu situacija potpuno suprotna. Zdravka Mamića mišljenje Bad Blue Boysa zanima kao lanjski snijeg. Sličan odnos prema sindikatima njeguje i Tomislav Debeljak u Brodosplitu. Za sada posluje bez problema, kao i Dinamo, makar je sindikalni i navijački otpor sve jači. Pitanje koliko takva vladavina može potrajati i do kada će rezultati stizati. Pozitivan primjer je sinergija Uprave Rijeke i Armade. U Hrvatskoj je teško pronaći takvu kompanijsku simbiozu, ali iskače suradnja Adrisa i njihovih sindikata. Očito takva sinergija daje najbolje rezultate. Možda je vrijeme da se i ostali navijači i sindikalci ugledaju na njih i maknu prste od upravljanja klubovima i kompanijama.