Svaka sudska presuda o švicarskim francima izaziva veliku pozornost svekolike (ne)zainteresirane javnosti. Ili prosvjeduju ‘švicarski’ dužnici ili banke. Ili se ljute ostali dužnici s deviznom klauzulom, ili oni rijetki koji nemaju nikakvo kreditno opterećenje, i ne žele plaćati tuđu lakovjernost. No najnovija odluka Vrhovnog suda vrh je ledenog brijega licemjerja hrvatskog pravosuđa.
Nije problem u tome što je Udruga Franak već najavila ustavnu tužbu. Ne smeta mi ni što je sudski pravorijek legalizirao deviznu klauzulu, zbog čega su bankari otvarali najskuplje šampanjce. Isto vrijedi i za drugi dio presude, koji proskribira promjenjive kamate, i daje nadu dužnicima da će ipak dobiti povrat manjeg dijela rasta mjesečnih rata.
Problematično je to što će ova presuda, umjesto da bude konačni pravorijek, tek izazvati lavinu sudskog pripetavanja. Jer svaki dužnik najprije treba tužiti banku ne bi li došao do odštete u skladu s odlukom Vrhovnog suda. Radi li se tu zaista o zaštiti krupnog kapitala (kako optužuje Franak) ili je riječ jednostavno o nekompetentnosti koja traži dodatna sudska pojašnjavanja u pojedinačnim tužbama.
Vrhunac je pak ostavljeno otvorenim pitanje zastare, odnosno, za koje će se razdoblje uopće dosuđivati povrat preplaćenih, ništetnih promjenjivih kamata. No postoji poslovni rezon o stvaranju potražnje za vlastitim proizvodom. Tako je sudstvo kreiralo dodatnu potražnju za uslugama sudaca i odvjetnika. Priznajem (i to ne prvi put) da imam stambeni kredit u švicarskim francima. Sam snosim odgovornost za svoju procjenu, ali bio bih sretniji kad bi se bankari lijepo dogovorili s državom i pravosuđem da nisu krivi i da je put do (našeg) dužničkog pakla bio popločen (njihovim) dobrim namjerama. Ali, Vrhovni sude, nemojte nas pretvarati u vrhovne majmune!