28. veljača 2016.

Za ministre vrijedi da nije sve u novcu, previše je toga u nekretninama

Ovih dana javnost se zabavlja zavirivanjem u ministarske novčanike. Medijsko razvlačenje imovinskog stanja novih ministara čak postaje pomalo degutantno.

U frizerajima se priča tko ima više, tko manje, a još zluradije tko ima veći kredit i kako ga otplaćuje. No mene je zanimala imovinska kartica cijele Vlade. I, tu sam se razočarao. Ne zato što su nam ministri bogati ili siromašni, već zato što su iznimno konzervativni u upravljanju svojim vlasništvom.

Za njih zaista vrijedi ona da nije sve u novcu, jer je nešto i u nekretninama. I to uglavnom stambenim. Iznimka je ministar Panenić, koji ulaže u poljoprivredno zemljište. Od 69 milijuna ukupnoga osobnog bogatstva, čak 72 posto (50 milijuna) iskazano je u nekretninama. Situacija je još gora ako se iz te računice izuzme velika premijerova ušteđevina te ulaganje na burzu Zdravka Marića i obitelji Jurlina Alibegović. Ostali ministri gotovo 90 posto bogatstva drže u nekretninama.

Zašto je to loše? Pa zato jer su dio najjačega hrvatskog lobija − rentijerskog. I ne vjerujem da će ti rentijeri biti inovativni u pisanju i provođenju programa koji bi nas mogao povući naprijed. Zašto se mučiti s visokim tehnologijama, kad se ima kuća, stan, apartmani se rentaju i lovica uredno ‘kapenzi’. Samo dvoje od 20 ministara koji su obznanili imovinu ima ozbiljniju imovinu u dionicama, a tek je troje prijavilo ušteđevinu.

S druge strane, čak ih 14 ima kredite. Kako će ti visokozaduženi ministri smanjiti dramatičnu zaduženost države? Bojim se da je svim tim reprezentantima društva u glavi rentijerska zabluda koja favorizira turizam nauštrb proizvodnje. Nemam ja ništa protiv turizma. Nažalost, nemamo domaćih proizvoda koje bismo mogli ponuditi strancima. Osim sunca i mora. Zato Vladina imovinska kartica ne daje previše nade da će se ta rentijerska politika u ovome mandatu promijeniti.