Izbori za britanski parlament pokazali su još jednom koliko je nestalna priroda anketa i predizbornih očekivanja. Usprkos predviđanjima iznimno neizvjesnih izbora i neodlučnog parlamenta (hung parliament), prema trenutno obrađenim glasovima, konzervativci aktualnog premijera Davida Camerona ipak će imati potreban broj mandata za sastavljanje nove/stare vlade.
Nakon obrađenih 625 mjesta od ukupno 650, njegova stranka ima 312, dok laburisti Eda Milibanda imaju 228 i zapravo su, suprotno svim očekivanjima, debelo podbacili. Veliki pobjednik je Škotska nacionalna stranka Nicole Sturgeon, koja je zasad osvojila 56 mandata i u potpunosti istisnula laburiste iz Škotske, dok su s druge strane koalicijski partneri konzervativaca. Liberalni demokrati, u potpunosti potvrdili iskustvo ‘mlađih partnera‘ u vladi primjenjivo diljem Europe – doživjeli su brodolom sa osam osvojenih mandata, 45 manje nego zadnji put.
U okvirima širim od britanskih, najveće je pitanje što će se sada događati sa Ujedinjenim Kraljevstvom u Europskoj uniji. Kao što je dobro poznato, Cameron je jasno obećao referendum o ostanku u EU za dvije godine, ako osvoji vlast ponovo, možda i ranije. S obzirom da će taj uvjet, po svemu sudeći, biti ispunjen, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU mogu se polako početi pripremati za veliki triler u sljedeće dvije godine. Ono što je trebalo biti sredstvo pritiska prema partnerima u EU nevoljkima ponovo udovoljavati britanskim partikularnim interesima, s jedne strane, i podilaženje radikalnom krilu svoje stranke, s druge, moglo bi se vratiti kao bumerang i Cameronu i njegovoj zemlji. Osjećaji građana po tom su pitanju iznimno podijeljeni i kada bi se danas održao referendum bio bi izrazito neizvjestan. Koliko bi eventualan izlazak štete nanio objema stranama nitko točno ne zna i vjerojatno niti neće dok se to i ne dogodi, no sasvim je sigurno da bi izlazak imao teške posljedice za obje strane, posebno za Britance.
Cameron će sada pokušati pritiskati druge države članice na razne ustupke Britaniji u smjeru odobrovoljavanja biračkog tijela kod kuće, ali ozbiljnijeg popuštanja u EU teško da će biti. Raspoloženje prema britanskom izvolijevanju, u situaciji u kojoj postoje daleko veći i preči problemi, prilično je neprijateljsko, pa će Cameron moći računati tek na simboličke ustupke u najboljem slučaju. Osim toga, svaka značajnija promjena u načinu funkcioniranja Unije za sobom bi potezala promjenu temeljnih ugovora, a to je proces od kojeg se svi groze, jer je kompliciran i ovisi o dobroj volji građana mnogih država članica (mora ići na referendume). Dosadašnje iskustvo pokazalo je kako takve promjene nailaze na velike prepreke i sve manje blagonaklonosti građana u EU. Svojedobni pokušaj kreiranja europskog ustava neslavno je propao na dva referenduma, dok je zamjenski Lisabonski ugovor morao na popravni ispit. Kada bi do promjene došlo, moralo bi se uskladiti 28 različitih interesa i pokušaja guranja vlastitih nacionalnih zamisli u eventualni novi ugovor, a članice se sigurno ne bi štedjele u zahtjevima s obzirom na karakter i razloge promjene. Ako će se nešto mijenjati po volji Britanije, onda se može i po mojoj, bit će, izgledno je, logika mnogih država u EU.
Što će se događati je vrlo teško predvidjeti, sigurno je samo da će Britanija na referendum. Sve ostalo je savršeno otvoreno.