Što dulje živimo globalne posljedice financijske krize, laissez-faire i deviza ekonomskog liberalizma ‘neka svatko čini što želi i neka sve ide svojim tijekom‘ sve je manje upotrebljiva. Što god vatreni zagovornici apsolutne slobode tržišta mislili o tome.
Zategnuti odnosi na relaciji SAD - Rusija - EU (sve više i Latinska Amerika) pokazuju da je potpuna tržišna sloboda čista utopija, bez obzira na to jesu li razlozi intervencije državnog protekcionizma političke ili ekonomske prirode. Sve se posljedice na kraju ionako ekonomski zbrajaju.
Sankcije Rusiji i reakcije ostatka svijeta mijenjaju globalne tokove (i) robe. Jer Rusija, čini se, nema ni najmanjeg problema s prekidom uvoza hrane iz zemalja koje su joj nametnule sankcije (EU, SAD, Kanada, Australija, Norveška) - taj nedostatak uspješno kompenzira većim uvozom iz Latinske Amerike. Koja ne popušta pritiscima Amerike i EU. Ekvadorski predsjednik Rafael Correa lijepo im je poručio da im ne treba ničije dopuštenje za prodaju svojih proizvoda prijateljskim zemljama: ‘Koliko ja znam, Latinska Amerika nije dio Europske unije.‘ Time je jasno pokazao tko će biti pobjednik ‘sankcijskih‘ igara - Latinska Amerika, prije svega Ekvador, Čile, Argentina, Urugvaj, Brazil (kojemu zbog uranjanja u recesiju trgovanje s Rusijom itekako treba). Rusija, doduše, na taj način kani nadomjestiti samo osam posto svojih ukupnih uvoznih prehrambenih potreba, ali na tako golemo tržište u EU itekako se računa. S tih osam posto, kao najveći izvoznici hrane u Rusiju, u EU najviše gube Njemačka, Nizozemska i Poljska.
Politička situacija i politički razlozi sankcija nisu tema ovog teksta, ali iako su upravo oni pokretač (pokušaja) izolacije Rusije, ekonomija će uskoro proviriti u prvi plan. Rusija već sklapa nove ugovore i otvara nova tržišta u Kini, Iranu, Egiptu, gotovo cijeloj Latinskoj Americi i nije nemoguće da rep na kraju, zbog veće ekonomske štete, najprije podvije EU.
Nije, dakle, upitno tko će odnijeti ekonomsku pobjedu. Pitanje je kakav je u svemu tome položaj Hrvatske? I bi li imalo smisla za svoje mjesto pod suncem izboriti se - protekcionizmom? Nema, doduše, previše hrvatskih tvrtki koje izvoze u Rusiju (Podravka, JGL, AD Plastik, Pliva, Atlantik...), ali kada se izvoznici ne broje na tisuće, onda se svaki ‘zastoj‘ računa.
Ivica Tolić, član Uprave AD Plastika, kaže da srećom nisu izravno pogođeni, jer je većina proizvodnje smještena u njihovim tvrtkama u Rusiji (više su pogođeni recesijom i manjom kupovnom moći Rusa), ali nema sumnje da bi država trebala uskočiti financijskom zaštitom hrvatskih tvrtki koje gube zbog sankcija.
- Država bi morala pomoći gospodarstvu, pogotovo izvoznicima, kojih baš i nemamo u izobilju - kratko poručuje.
Je li onda neka vrsta protekcionizma ipak solomonsko rješenje?
Luka Brkić, profesor koji na zagrebačkom fakultetu Političkih znanosti vodi i kolegij ‘Hrvatska u međunarodnim gospodarskim odnosima‘, na neki način to potvrđuje. Sankcijama su pogođeni dio poljoprivrede i prehrambena industrija, koje su nam itekako važne. Nesposobnost zaštite važnih gospodarskih grana još jednom dokazuje da opet nismo u stanju definirati vlastite nacionalne interese.
- Istina, ta je definicija dodatno zakomplicirana članstvom u EU, ali ako znate koji su vam nacionalni interesi, onda se za njih borite i onda kada se to ne poklapa s mainstreamom EU. U cijeloj je situaciji dobro jedino to što hrvatski izvoz u Rusiju u ukupnome ne čini velik dio - poručuje Brkić.
Ekonomist Ante Babić, međutim, misli da se napokon moramo naviknuti da smo član kluba i da neko vrijeme moramo biti lojalni. Da, hrvatske će tvrtke izgubiti na zabrani izvoza u Rusiju, ali većina, pogotovo farmaceutske kompanije, ostvaruju solidne marže na ruskom tržištu i neko vrijeme mogu izdržati sankcije. Eventualno bi se preko Srbije (ili neke druge zemlje regije) mogli zaključiti započeti pregovori i ugovori. No njegova je preporuka šutjeti, otrpjeti gubitak, u tišini se ‘pregrupirati‘ i kada se sankcije ukinu - proširiti na ruskome tržištu.
>>>Cijeli tekst možete pročitati u novom broju Lidera.