12. siječanj 2015.

Srednjovjekovni seljaci imali su više slobodnih dana od vas

lider.media
lider.media

Život srednjovjekovnih seljaka zasigurno nije bio bajka. Glad, bolesti, ratovi i nezamislivi higijenski uvjeti nisu nešto na čemu bismo im mogli zavidjeti. Međutim, postoji jedna stvar koja bi ipak mogla izazvati iskricu ljubomore – broj slobodnih dana.

Oranje i žetva poslovi su koji su tada više nalikovali robiji nego poslu, ali su seljaci u srednjem vijeku raspolagali sa osam tjedana do pola godine slobodnih dana. Crkva je, u želji da spriječi bilo kakvu naznaku pobune, često pribjegavala ‘obaveznim praznicima‘. Vjenčanja, rođenja i slične manifestacije podrazumijevale su barem tjedan dana odmora i slavlja. Nedjeljom se nije radilo, a jednom kada su poljski poslovi bili obavljeni, seljaci su uživali u zasluženom odmoru. Ekonomistkinja Juliet Shor otkrila je kako su, u razdobljima izuzetno visokih nadnica, kao što je bilo 14. stoljeće u Engleskoj, seljaci radili svega 150 dana u godini.

Kakva je situacija s modernim radništvom? Ako u obzir uzmemo američke radnike, nakon godine dana rada imaju pravo na osam slobodnih dana.

Scenarij je, međutim, mogao biti potpuno drugačiji. John Maynard Keynes, jedan od osnivača moderne ekonomije, iznio je svoje poznato predviđanje da će se do 2030. godine društva diljem svijeta postati toliko bogata da će radni tjedan pasti na 15 sati, pri čemu će ljudi ‘imati dovoljno za dobar život‘. Nažalost, ekonomska kretanja sve više idu u korist tvrdnji da je Keynes bio u zabludi.

Što se dogodilo?

I danas se slavi pobjeda osmosatnog radnog dana, odnosno 40-satnog radnog tjedna nad nehumanim uvjetima rada iz 19. stoljeća, kada su ljudi radili 70 do 80 sati na tjedan. Taj ‘8+8+8‘ koncept postao je oličenje činjenice da se ‘krećemo u pravom smjeru‘. Međutim, Amerikanci su odavno odbacili 40-satni radni tjedan, a istraživanje koje je Shor provela nad raznim obrascima rada kroz povijest pokazalo je da je 19. stoljeće svojevrsno odstupanje od pravila. Kada se radništvo tog doba izborilo za osmosatno radno vrijeme, nisu se izborili za nešto radikalno i novo, već su se izborili za uvjete rada koje su njihovi preci uživali davno prije nego što su industrijski kapitalisti i struja postali dijelom svakodnevnog života.

Ako se vratimo nekih 200, 300, 400 godina unazad, uvidjet ćemo kako ljudi uopće nisu dugo radili. Štoviše, uz znatno brojnije slobodne dane, svaki dan su imali vremena za objed, a ponekad i poslijepodnevni san.

- Tempo života bio je spor i ležeran. Naš preci možda nisu bili bogati, ali su zasigurno bili opušteniji. – objašnjava Shor.

Vratimo se u 21. stoljeće u kojem američko radništvo uopće nema zakonski reguliran godišnji odmor. Mnogi američki radnici moraju raditi za vrijeme svih praznika, a čak i ako imaju slobodne dane, rijetko ih iskorištavaju. Ako ih, pak, iskoriste provedu ih odgovarajući na mailove.

Neki su skloni okrivljavati američko radništvo zbog nezauzimanja za prava koja su davno izborena. Međutim, u situaciji visoke nezaposlenosti, nesigurnih poslova i slabih sindikata, radnici se osjećaju nemoćnima, odnosno spremni su prihvatiti uvjete koje im nameću poslodavci i društvo. U svijetu u kojem radnicima ugovor o radu može biti poništen bilo kad i pod bilo kojim uvjetima, teško će se naći oni spremni na pobunu.

U principu je od 1980-ih sve krenulo nizbrdo. Sigurna radna mjesta i ugovori na neodređeno su sve više relikti prošlosti, a ljudi u takvim uvjetima često mijenjaju poslove, zbog čega nestaju dodatni slobodni dani kao rezultat dugog radnog staža na jednoj poziciji. Rastući trendovi privremenih, povremenih i poslova na pola radnog vremena pretvaraju zagarantirani godišnji odmor u sjećanje na neke bolje dane.

Da stvar bude gora, nebrojene su studije pokazale kako prekovremeni rad i produktivnost ne idu ruku pod ruku. S druge strane, pokazalo se kako odmor pozitivno utječe na izvedbu, odnosno da se radnici s godišnjih odmora vraćaju s većim radnim elanom.

Ekonomska kriza političarima daje legitimitet za priču o smanjenju broja slobodnih dana, podizanju dobi umirovljenja i snižavanju socijalne zaštite. U Europi se, gdje radnici u prosjeku imaju 25 do 30 slobodnih dana u godini, pojavljuju političari poput francuskog predsjednika Hollandea i grčkog premijera Samarasa koji šalju signale da je ideji društva s relativno velikim brojem slobodnih dana došao kraj. Međutim, tvrdnja da će smanjenje broja slobodnih dana dovesti do ekonomskog oporavka jednostavno nema uporište u stvarnosti. OECD, primjerice, objašnjava kako Grci, čija je ekonomija doživjela krah, rade dulje od svih Europljana, dok je Njemačka, koja je ponekad i sinonim za produktivnost, pretposljednja po broju odrađenih sati.

Osim iscrpljivanja, najočitije posljedice ovakvog razvoja događaja, sve manji broj slobodnih dana negativno utječe i na odnose s obitelji i prijateljima. Zdravstvene posljedice, kao što je rastuća depresija, su sasvim jasno rezultat ovakvog trenda. Život srednjovjekovnih seljaka sasvim sigurno je bio daleko od idile, kao što je rečeno na početku teksta, ali jedno je sigurno – bili su odmorniji od vas.