18. veljača 2017.

Boris Žitnik o tečaju: Kuna neće oslabjeti, sad ćemo biti sretni ako ne bude previše jačala

Kad sam na ovome mjestu prije otprilike dva mjeseca ustvrdio da je stanje s politikom tečaja nakon malo življih polemičkih tonova o tom pitanju u predizbornim raspravama opet redovito, tj. da se nastavlja politika jake i stabilne kune, nisam očekivao da će se to pitanje tako brzo ponovno otvoriti i doći u središte pozornosti javnosti.

>>>Milanović stabilnim tečajem poručuje na koje industrije ne računa

Predsjednica Republike, ničim izazvana, na osnovi preporuka svoga Vijeća za gospodarska pitanja ponovila je priču profesorice Ivanov o potrebi godišnje deprecijacije kune od dva posto u idućih pet godina kao mjeru pomoći izvoznicima i domaćim proizvođačima kojima konkurira uvozna ponuda. Inače, tu mjeru kontrolirane i, naglašavam, benigne deprecijacije predlagala je udruga Hrvatski izvoznici prije otprilike godinu i pol dana. S druge strane, isto tako ničim izazvana, ažurirana je i priča o potrebi i koristi što skorijeg uvođenja eura u Hrvatsku, što će također implicirati pitanje apreciranoga kunskog tečaja, u čemu je iskazana puna harmonija premijera i guvernera središnje banke.

Zbog prikraćenog izvoza smanjivat će se BDP i broj radnih mjesta prema toj osnovi. Istodobno će se poticati uvoz, povećati broj zaposlenih u građevinarstvu i turizmu, a BDP će rasti na temelju rasta ulaganja i osobne potrošnje. Jednog dana taj će se nesklad itekako osjetiti.

Burne reakcije na deprecijaciju

E, sad, reakcije na potrebu i te minimalne kontrolirane deprecijacije bile su vrlo burne, pucalo se iz svih topova, pri čemu se baš nisu birale riječi. I, naravno, HNB, naša ‘država u državi‘, žurno je reagirao da nikakve promjene tečajne politike ne dolaze u obzir i šlus. Glavni je argument, kao i uvijek, bio da bi ta mjera donijela mnogo više štete nego koristi. Svi koji imaju kredite u eurima ili vezane uz euro, država, poduzeća i kućanstva, bili bi stavljeni u nepovoljniji položaj, a to se nipošto ne smije dopustiti. Ukupni razmjeri štete bili bi golemi, a eventualno povećanje izvoza nemjerljivo manje. Ono pak što se nije naglašavalo, a prevažno je, jest interes da uvozni proizvodi ostanu jeftini. Išlo se i toliko daleko da su se kao bauk prizivala i tegobna iskustva s devalvacijama, tiskanjem novca i inflacijom u mračnom socijalizmu iako smo danas drugo uređenje i druga su vremena te imamo stručnu središnju banku koja monetarna pitanja zna držati pod kontrolom. Nemamo li?

I opet je po strani i nekako skromno u odnosu na ‘pucanje protiv‘ ostao glas onih koji kažu da nam trebaju što veći  izvoz i razumna supstitucija uvoza da bismo zadržali radna mjesta i postigli novostvorenu vrijednost ili BDP, a i zadržali neke tehnološke kompetencije i vještine. I da bi to nekako trebao biti naš prioritet. I to svih nas, dakle i onih koji su do sada uživali pogodnosti precijenjenog tečaja i onih kojima su obveze povezane s eurom. I ne bi li trebalo tražiti nekakvo rješenje za obveze vezane uz euro a da se pritom dopusti fleksibilnost tečaja?

Vanjskotrgovinski robni deficit manji je od turističkog suficita, što s priljevom kapitala iz inozemstva vodi prema još većem suficitu u platnoj bilanci, zbog čega imamo pritiske na aprecijaciju.

Uvoz sve konkurentniji

To je sve već viđena i poznata diskusija, no novo je da je vanjskotrgovinski deficit (izvoz i uvoz robe) manji od suficita u bilanci usluga (turizam) i da s priljevom kapitala iz fondova EU i doznakama radnika i iseljenika vodi prema još većem suficitu bilance tekućih transakcija u platnoj bilanci zemlje. To znači da ponuda eura premašuje potražnju (a zamislimo i da se i država dodatno zaduži u eurima). I tako imamo pritiske na aprecijaciju kune s daljnjim negativnim učinkom na izvoz robe i usluga i daljnje povećavanje konkurentnosti uvozne robe. HNB je sad prisiljen otkupljivati eure na deviznom tržištu ne bi li održao stabilan tečaj.

I to tako teško da će se u ovakvim uvjetima govoriti o kontroliranoj deprecijaciji od dva posto. To oni koji napadaju tu predsjedničinu inicijativu i naglašavaju. Pogrešan tajming. To je, sad to ipak stidljivo priznaju, možda imalo nekog smisla prije pet, deset godina... Danas nikako. Kako vele, fundamenti su se promijenili. I kakav će biti ishod svega ovoga? Izvoz će biti prikraćen, uvoz će se poticati; smanjivat će se BDP i broj radnih mjesta prema toj osnovi, no istodobno će se povećati broj zaposlenih probuđenom konjunkturom u građevinarstvu i turizmu, a BDP će rasti na osnovi rasta  investicija i osobne potrošnje. U saldu zaposlenost i BDP će rasti i to će biti dovoljno za zadovoljstvo. No  zbog neadekvatne tečajne politike bit će izgubljeno mnogo zdravih radnih mjesta. I kad sadašnje jednokratne napuhane investicije Europske unije prođu ili, ne daj Bože, turizam podbaci, taj će se manjak itekako osjetiti. Sve u svemu, čini se da tečaj više nije u igri. Samo naoko, naravno. Tečaj nacionalne valute kao najvažnija pojedinačna cijena u jednoj ekonomiji svoju će ulogu imati u pozadini i svako ignoriranje njegove uloge imat će cijenu.