Korona i biznis
28. ožujak 2019.

Davor Bruketa piše za Lider: Ne pravi se pametan pred klijentovim tjelohraniteljem

PIŠE Davor Bruketa predsjednik HURA-e

Više nismo nagrizena, demoralizirana, dekintirana, nikomu bitna industrija od prije nekoliko godina. Neće se svi složiti da smo to bili ili da to više nismo, ali imam nekoliko dokaza. ‘Effie‘ dokaza. Rastemo. Sve što smo napravili veće je za trećinu nego prije četiri godine.

Podsjećam, u tom razdoblju posrnuo je najveći oglašivač u regiji i skoro sa sobom povukao cijelu ekonomiju. Najgori scenarij nije se dogodio, ali šteta je bila velika. Unatoč tome agencije članice HURA-e rasle su za trećinu. Nije to loše. Poštovane kolegice i kolege, dragi suborci, cijenjena konkurencijo, poštovani naručitelji – dobro ste radili! Nije to mala stvar.

James Bond se ne boji

Kako smo preživjeli 2018.? Možda je odgovor 2008. Mnoge su agencije shvatile da je ovisnost o volatilnom hrvatskom tržištu izvor ozbiljnog rizika. Svaki ozbiljniji poduzetnik počešao se po glavi i pokušao disperzirati rizik tražeći posao u inozemstvu. Oni čiji je rad počivao na ‘developer‘-satu – malo lakše, a oni koji su prodavali ‘kreativna rješenja‘ – malo teže, ali razmilili smo se po svijetu tražeći posao. To je bilo uzbudljivo putovanje.

Meni su najdraže dvije priče iz jedne azijske zemlje (namjerno izbjegavam Google search). Helena je vodila naš ured u toj zemlji. Ana M., naša stara frendica i kolegica išla je u školu s Predsjednikovom kćeri u Londonu. Gospodična se udavala i cijela elita te zemlje bila je na zabavi u povodu vjenčanja. Ana je predložila da nas ufura na tulum: ‘Svi će biti ondje, to je sigurno korisno za posao.‘ Helić i ja sjedimo na večeri, kad zove Ana: ‘Dođite na adresu tu i tu, predstavite se kao g. i gđa Smith i pustit će vas unutra.‘ Sitnica. Nije nam prvi put da upadamo na nečije vjenčanje nepozvani.

Tisuće je priča koje bi mogle ispričati hrvatske agencije tražeći posao izvan Hrvatske. Obiteljski prijatelji, ekonomska emigracija, katolički redovi, drage lezbe i pederi pobjegli iz homofobne domovine pomagali su da dođemo do kontakata, prilika i prvih realizacija. Neuređeni sustavi u nekim sredinama, prezir i ignorancija u drugima nisu demoralizirali industriju koja je u posljednje četiri godine povećala izvoz za 78 posto

Dovršimo vino iz Gruzije, sjednemo u taksi i uputimo se na adresu izvan grada. U nekom trenu ostanemo sami na cesti. Doleti presretač s rotirkama i policajac nervoznim pokretima da znak vozaču da ga prati. Nismo nikad ‘krešali‘ nečije vjenčanje s policijskom pratnjom. Čini se da će ovo biti zabava za pamćenje. Pred novim, još neotvorenim resortom stoji specijalna policija sa strojnicama. Vožnja pod rotirkama i pogled na automatsko oružje malo su ispuhali moj entuzijazam – ajmo se okrenuti i zbrisati odavde. Ali prekasno, policija već otvara vrata taksija. O. K. Izlazimo oprezno van. Murjak nešto urla na vozača, frajer nestaje uza škripu guma. Policiju zanima tko smo i zašto smo ovdje. Gospodin i gospođa Smith. Ne, nemamo putovnice, ostale su u hotelu. Mi smo gospodičnini prijatelji. S faksa. Frajer izvadi popis iz džepa, zgužvani papir nedostojan tajne policije. Sumnjičavo nas gleda.

Odjednom strka. Uzbuđena vika. Nas uguraju u vratarevu kućicu. Ja si mislim – gotovo je. Skužili su nas. Stvarno smo idioti. U toj zemlji samo bi debili i Mosadovi agenti ‘krešali‘ tulum Predsjednikove obitelji.

Ipak, nije gužva zbog nas. Predsjednik neke zemlje iz susjedstva s pratnjom ulazi u kompleks. Moj engleski naglasak znatno se popravlja. Govorim u sebi: ‘James Bond se ne boji, James Bond se ne boji.‘ On se ne boji, ali ja sam ozbiljna kukavica.

Iskustvo s Pantovčaka 241

Protestiram što su nas ugurali u kućicu. ‘Kako se to ponašate!?‘ Murija sumnjičavo gleda. Helena još sumnjičavije. ‘Hoćete nas pustiti ili idemo?!‘ Frajer nas preda drugom frajeru, koji nas otprati kroz vrt do zabave. Hiperventiliram. ‘James Bond se ne boji. James Bond se ne boji.‘.Uđemo, a kad tamo relativno mala zabava. Stršimo ko drek u salati.

Di je Ana? Suverenova kći pleše na podiju. Svi njezini frendovi plešu oko nje. Di je Ana?!?!

Napokon, skužimo Anu koja stoji postrance s cijelom grupom frendova iz Engleske.

Osjećam se kao utopljenik koji je pronašao dasku. Helena je blijeda kao kreč, ali potpuno sabrana. Ana nas upoznaje s pravim g. i gđom Smith. Shvatim da na tulumu postoje dvije gospođe i dva gospodina Smith. Sad me je ozbiljno strah.

Ipak, u autoritativnim društvenim ustrojima doza bahatosti prolazi. Znam, 1997. bio sam u vojsci na Pantovčaku 241. Naprosto nije uputno provjeravati svaku činjenicu. Ostajemo na tulumu. Policajac nas sumnjičavo gleda. Nismo otišli pozdraviti mladu. Ali s Englezima se glasno smijemo. Kao da smo zajedno išli na faks.

Idem piškiti. Frajer iz osiguranja ide za mnom i vraća se za mnom. Pravi gospodin i gospođa Smith idu u hotel. Možemo s vama? U međuvremenu smo priznali da smo ušli na njihovo ime. Oni kažu: ‘Ne brinite se, vi ste s nama.‘ Izlazimo prema glavnom ulazu. Tamo čekaju državni Bentleyji i razvoze uzvanike. Skužim da smo mi jedini gosti koji su došli taksijem. Mislim si: ‘James Bond se ne boji.‘ Ja se bojim. Državni Bentley ostavi nas ispred kuće. Helena je zabrinuta: ‘Sad će nas pokupiti tajna policija, ziher su nas skužili, cijelo su vrijeme buljili u nas.‘ Ja si mislim: ‘Ako su nas pustili unutra i van, ziher nas neće pokupiti. Tko bi priznao takvu pogrešku?‘ Iskustvo iz 1997.

Epska vremena

Scena druga. Ručam s Janom u vrtu u Babonićevoj. Sami smo, Frasova u gore spomenutoj državi snima Heleni reklamu s poznatom holivudskom zvijezdom. Zvoni telefon: ‘Oprosti, možda je mama.‘ Da, mama je. ‘Možda imamo problem, klijent prijeti da nećemo živi izaći iz zemlje. Skrivamo holivudsku zvijezdu u Heleninu stanu. Iz njezine ambasade dolaze po nju. Po nas nema tko doći.‘ Sranje.

Zovem okolo da provjerim koja je šansa da hrvatski marinci ograničenom akcijom izvlače hrvatske građane i jednu Slovenku u nevolji. Nema je. Kaj se dogodilo? Menadžer holivudske zvijezde posvađao se s klijentovim tjelohraniteljima. Unosio im se u lice pa su ovi malo obrisali Bentleyjevu haubu njegovom facom. Zvijezda je pobjegla sa seta. Sranje, sranje, sranje.

Na kraju, Helena je sve izgladila. Helenu bi trebalo uposliti da riješi mir u svijetu. Čak se i reklama vrtjela na telki. Marinci nisu bili potrebni.

Kad pogledam unazad, imao sam sreću raditi s nekima od najsposobnijih i najzanimljivijih ljudi naše male zajednice. Helena je jedna od njih. I Tanja: ‘Piškim u grmlju na setu pokraj iranske granice – nema ženskih WC-a. Sve je O. K. Hi, hi, hi!‘ To su bila epska vremena naših izvoznih putešestvija. Danas izvozimo mnogo više, gotovo pola prihoda dolazi uglavnom iz EU. Fina, pristojna Europa plaća dobro, ali uzbuđenja su posve druge naravi. Ako ih uopće ima.

Kreativni mišić

Tisuće je priča koje bi mogle ispričati hrvatske agencije tražeći posao izvan Hrvatske. Obiteljski prijatelji, ekonomska emigracija, katolički redovi, drage lezbe i pederi pobjegli iz homofobne domovine pomagali su da dođemo do kontakata, prilika i prvih realizacija. Neuređeni sustavi u nekim, prezir i ignorancija u drugim sredinama nisu demoralizirali industriju koja je u posljednje četiri godine povećala izvoz za 78 posto, na više od 200 milijuna kuna. Nije to mnogo, ali probili smo prvu granicu nepovjerenja. Nismo zemlja koja tradicionalno izvozi kreativnost i 200 prvih milijuna na godinu velik je korak za nas.

I nije samo to. Mijenja se i narav naših zadataka. Polako i nabolje. Svi su ljudi kreativni. To je naš alat za preživljavanje. Samo neki od nas imaju taj mišić malo više izbildan nego drugi. Mnogo je ljudi shvatilo da se taj mišić može iskoristiti mnogo bolje nego raditi samo TV reklame, ‘webove‘, ‘bannere‘ i ‘billboarde‘. Brojne strane i poneka hrvatska kompanija počele su uvoditi alate za ubiranje ‘grupne pameti‘. Na brojim radionicama rješavamo razne poslovne probleme. Ja sam u posljednjih nekoliko mjeseci bio na šest. Rješavali smo svašta. Od nove usluge globalne kompanije na švicarskom tržištu, društvene uloge internacionalnog brenda u Europi, praktičnih poboljšanja aplikacije digitalne kompanije do brendiranja države. Kreativni mišić radi bez obzira na to gdje ga zaposlili.

Agencija nikad ne može poznavati biznis svoga klijenta bolje od njega. Ali može dati svježu, neopterećenu perspektivu na izazove kompanije. Naravno, ako je naručitelj voljan razgovarati o svojim pravim problemima sa svojom agencijom. Danas postoje brojni, jednostavni alati za ubiranje grupne pameti. Skrivaju se iza zvučnih imena Design Thinking, Growth Hacking, Design Sprint... Ali na kraju dana – najvažnije je da svoju ideju napišete uredno debelim crnim flomasterom na žuti ‘post-it‘. Ljudima na radionici ne da se čitati vaše guste, nečitke žvrljotine pisane plavom kemijskom na plavom post-itu. Što čitljivije napišete svoju ideju, to je veća šansa da svi u sobi glasuju za vaš prijedlog, kako bi baš on bio jedan od onih koji će se testirati. Iako se iskusni moderatori znaju nositi s manipulatorima na radionici, ovaj savjet uvijek pali. Radionice su efikasne, rezultat je uvijek bolji i brži nego što bi i najbolji čovjek sam napravio.

Kao što se moj telekom pretvorio u vodiča kroz digitalne putešestvije, tako se i naša mala industrija pretvorila iz običnog proizvođača reklama u nekog tko rješava poslovne probleme svojim kreativnim mišićem i komunikacijskim iskustvom. Ipak se kreće. Nabolje.

Nije za sramežljive

Vidimo se na Danima komunikacija. Svake godine dolaze sve bolji predavači. Mali lokalni festival izrastao je u mjesto koje posjećuju neke od najvećih faca naše industrije. Neki od njih ljudi su upleteni u najvažnije i najsloženije događaje na planetu. Naši nam gosti iz cijelog svijeta vole tepati – ‘Mali Cannes‘, ali naša je ambicija mnogo veća od toga da budemo nečiji mali. Rovinj je posebno mjesto, a upravo se dovršava novi hotel Park, koji će nam omogućiti da smjestimo iznimno zahtjevne ljude. Iznimno iznimne ljude. Korak po korak. Svijet je naše igralište.

Ponosan sam na to koliko, usprkos noćnim izazovima, svi koji dođu na festival prate predavanja. Ni ove godine neće biti drugačije jer ‘line up‘ bolji je nego ikad. Ja ću ih pratiti iz ružičastog napuhanca na bazenu... ako se uspijem do festivala dovesti u kakvo-takvo, prezentabilno stanje. Pet metara širok LED zaslon na bazenu prenosit će predavanja iz glavne dvorane. Umjesto nekoliko pitanja nakon svakog predavanja u velikoj dvorani Q&A s našim gostima seli se u prizemlje ispred kluba kako biste imali dovoljno vremena propitkivati goste sve što vas zanima. Predavanja će se prenositi i u klubu. Zavijeni u gusti dim cigareta, s omiljenim pićem u ruci, moći ćete biti u tijeku događaja. Čini mi se da na kutijama cigareta piše da pušenje izaziva neplodnost. To je korisna informacija jer produkcija je obećala organizirati ozbiljno mračan ‘darkroom‘. Naravno, ja nemam pojma što je to, ali vjerujem da nije za sramežljive. Sve je dobro i bit će još bolje. Nismo još pronašli smisao života, ali ipak, tješim se – nije nam sasvim dosadno.

Više o Danima komunikacija pročitajte u prilogu komKultura koji dolazi s novim Liderom ili ga čitajte digitalno.