Tomislav Globan, docent na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, objavio je ovaj tjedan na neizbježnom Facebooku da je prošle godine, prvi put od neovisnosti, iz Hrvatske izvezeno više robe nego usluga. Robni izvoz danas je na 40 posto višoj razini nego 2008. Rast robnog izvoza mnogo je veći od rasta prihoda od razvikanog turizma, tj. usluga.
Ti podaci plodno su tlo za novu rundu sukoba, pa i vrijeđanja, među ekonomistima i onima koji se takvima osjećaju.
>>>Miodrag Šajatović: Nakon što iz Hrvatske odu radnici, za njima će krenuti i poslodavci
Zagovornici usmjeravanja državnih poticaja izvoznom sektoru (uključujući slabljenje kune) Globanove nalaze o rastu klasičnog izvoza iskoristit će za primjedbu kako je, očito, potentni dio domaćega poduzetništva s pomoći države mogao i mnogo više pridonijeti rastu BDP-a. Neoliberali će odgovoriti da samo treba dati još više slobode tržištu pa će sve doći na svoje. Na kraju će neki netalentirani profesor koji u životu nije napisao važniji rad neistomišljenike nazvati žoharima... I tako već dvadesetak godina.
Beskorisne svađe ekonomista Ako već gotovo četvrt stoljeća politička kasta zapravo nije u paketu prihvatila savjete ni kejnezijanaca ni fridmanovaca, možda mi iz ekonomije sasvim pogrešno pristupamo problemu. Pokazuje se da političari zaziru od npr. politike slabljenja kune jer je to nepopularno među svim dužnicima koji imaju obveze u eurima. Uključujući državu. S druge strane, nisu spremni ići ni u radikalniju privatizaciju jer ni to nije popularno kod glasača. Dakle, zadatak ekonomista i onih koji se takvima osjećaju nije da predlože neki paket i da onda očekuju radikalnu promjenu ponašanja političara. To se desetljeće-dva, iskustvo pokazuje, neće dogoditi. Dakle, traži se prijedlog ekonomskog programa koji bi političari na vlasti bili spremni provesti. Pojednostavnjeno, da je populistički izvana, a ekonomski potentan iznutra. Teška misija? Gotovo nemoguća? Da, naravno! Ali intelektualci i znanstvenici pokazuju koliko su sposobni tako što rješavaju najteže intelektualne zadatke, zar ne?
Ako, dakle, stavimo na glavu kapu tipičnoga premijera hrvatske vlade, onda se ekonomski program piše za čovjeka koji ima oskudno ekonomsko znanje. Ako ga uopće ima.
Profil tipičnog premijera Ako, dakle, stavimo na glavu kapu tipičnoga premijera hrvatske vlade, onda se ekonomski program piše za čovjeka koji ima oskudno ekonomsko znanje. Ako ga uopće ima. Nikad prije nije bio ni ministar, pa, dakle, nema ni iskustvo vođenja u kompliciranome državnom aparatu. Za vratom mu stalno puše oporba (dobro, na početku mandata i Milanović i Plenković kao premijeri zapravo nisu imali ozbiljniju oporbu). No veću oporbu imaju unutar svoje vladajuće koalicije. Onda na to treba dodati da možda i najopasniju oporbu imaju u vlastitoj stranci. Pa su stalno na obzoru nekakvi izbori, pa stalno treba imati u torbi desetak populističkih mjera koje će Vlada darovati stranci za maksimiranje glasova.
Onda je tu stalan medijski presing po cijelom terenu. Dragi čitatelju, ne branim ovdje političare. Daleko od toga. Ali zamislite da svaki dan u medijima čitate kakav je odnos između šefice financija i šefa proizvodnje u vašoj tvrtki. Tko je što komu rekao na kavi? Tko komu ‘sapuna dasku‘?
Prosječna tvrtka jedanput na godinu, ako i tada, dođe pod kritičko povećalo javnosti. Vladin sastav svaki je dan na naslovnicama. Pa onda ministri iščitavaju što je tko komu iz Vlade poručio putem medija.
>>>Ekonomalije: Misice imaju bolje programe od SDP-a, HDZ-a i Mosta
Tom udaru na ego članova Vlade, međutim, treba pribrojiti i mnogo ozbiljnije pritiske interesnih skupina – od veleposlanika koji stalno pritišću za interese poduzetnika iz svojih zemalja do domaćih interesnih lobija (od kojih neki u pritiscima nisu nimalo bezazleni).
A kao šlag na torti svamu tomu treba dodati da su premijer i ministri vrlo često, a da to ne žele javno priznati, zapravo vojskovođe koji nemaju zapovjednu snagu. Otpori i sabotaže unutar državnog aparata znaju dosezati grandiozne razmjere.
Dakle, o svemu tome treba voditi računa kad se ovdašnjim političarima dijele ekonomski recepti. Vjerojatno bi mnogi od recepata dali dobre rezultate, ali oni su beskorisni ako ne uzimaju u obzir političku stvarnost. Proizvoditi drveno željezo ili rješavati kvadraturu kruga gotovo je nemoguć zadatak. S naglaskom na ‘gotovo‘. Rezultat je moguć ako se ekonomski prijedlozi prilagode mozgu i interesima političara (dakle, u timu koji finišira recept moraju biti vrsni politolozi, PR-ovci, psiholozi...), ali i ako se nađe neki premijer koji je spreman riskirati i žrtvovati bar mali dio svojega političkog oportunizma.