03. srpanj 2019.

Hrvoje Kačer: Prihvaćena nova zakonska rješenja za potpunu digitalizaciju

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Sve do 1996. nismo imali svoj zakon, nije ga imala ni bivša država, rabila su se tzv. predratna pravna pravila, no osamostaljenjem Hrvatske to je postao golem problem koji je riješen već 1. siječnja 1997.

Reformom zemljišnih knjiga nastavlja se razvoj digitalizacije te se planira skeniranje preostalih ručno vođenih zemljišnih knjiga i potpuno digitaliziranje arhivske građe. Skeniranjem ručno vođenih zemljišnih knjiga stvorile bi se pretpostavke za uspostavu središnjeg arhiva zemljišnih knjiga svih općinskih sudova na jednome mjestu

Naravno da ništa nije savršeno, pa tako ni taj zakon, stoga je bilo više izmjena i dopuna (tzv. zakonskih novela), od kojih kao doista važnu i istodobno opsežnu treba izdvojiti onu donesenu 2013., a opet nije to bio najbolji, ali ni najlošiji hrvatski zakon. Novi Zakon o zemljišnim knjigama, prihvaćen 14. lipnja ove godine (njegova se objava i stupanje na snagu još čekaju), donesen je nekako na mala vrata. Izmijenjen je kompletni zakon i pritom se (još jednom) propustilo animirati cjelokupnu stručnu javnost da pomogne radnoj skupini u radu.

‘Zagrebačka‘ radna skupina

Već je prilično zamorno ponavljati da ne vidimo baš nikakvog opravdanja za sastav u kojemu se od ukupno 20 ljudi (predsjednik, zamjenik, tajnica i 17 članova) valjda pogreškom našla jedna osoba iz Rijeke, ostali su svi iz Zagreba. Danas, za razliku od prošlih vremena, tehnologija dopušta rad bez putovanja, honorari i tako, koliko nam je poznato, ne postoje, sve se moglo riješiti s pomoću telekonferencija i bez tako štetnog osjećaja centralizacije i neke vrste monopola.

Vrlo će vjerojatno takav način utjecati na to da se počnu pojavljivati kao gotovi proizvodi konkurentski nacrti zakona (koliko nam je poznato, to se praktično događa na primjeru jednog nacrta zakona), što na kraju i ne mora biti loše ni za koga osim za onoga tko je odlučio o sastavu one službene radne skupine.

Od četiri pravna fakulteta u Republici Hrvatskoj tri su izvan Zagreba, od četiri najveća zemljišnoknjižna suda tri su izvan Zagreba, to je niz zemljišnoknjižnih sudaca i savjetnika, to je velik broj profesora i asistenata koji se bave zemljišnoknjižnim pravom. Kako onda može biti logično da je u sastavu radne skupine samo jedna profesorica i drugi kolega kao njezin zamjenik izvan Zagreba?

Skeniranje dokumenata

U uvodnom dijelu prijedloga navedeno je da je odredbama Konačnog prijedloga propisana isključivo e-komunikacija zemljišnoknjižnog suda s tijelima za katastar, drugim tijelima sudbene i upravne vlasti.

Nadalje, stavlja se naglasak na elektroničko podnošenje prijedloga putem ovlaštenih korisnika informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda. Javnim bilježnicima propisana je obveza da stranke nakon sastavljanja isprave, solemnizacije i ovjere potpisa na ispravi upoznaju stranku s mogućnošću podnošenja prijedloga elektronički te da ga uz njihovu suglasnost i dostave zemljišnoknjižnom sudu.

Propisano je obvezno skeniranje ulaznih dokumenata kada se za to osiguraju tehnički uvjeti (ali nije stavljen nikakav rok, nažalost) te se uvodi elektronička zbirka isprava. Sve navedeno postupno omogućuje posve elektroničke postupke u zemljišnim knjigama, odnosno elektronički spis.

Reformom zemljišnih knjiga nastavlja se razvoj digitalizacije te se planiraju skenirati preostale ručno vođene zemljišne knjige i potpuno digitalizirati arhivska građa. Skeniranjem ručno vođenih zemljišnih knjiga stvorile bi se pretpostavke za uspostavu središnjeg arhiva zemljišnih knjiga svih općinskih sudova na jednome mjestu.

Prihvaćanjem Konačnog prijedloga poboljšat će se kvaliteta podatka zemljišne knjige te će se brže rješavati redoviti i posebni zemljišnoknjižni postupci uz postupni prelazak na potpuno elektroničko poslovanje u zemljišnim knjigama.

Dostava i dalje problem

Sve navedeno dosta lijepo zvuči, ali ipak ne djeluje kao nešto zbog čega je trebalo donositi potpuno novi zakon. Pravi su razlozi ipak negdje drugdje. U dijelu o pojedinačnim ispravnim postupcima kao najvažnije treba izdvoji doista kratke rokove za početak konkretnog rada na spisu, posredno i za dovršetak.

No zaboravljene stotine takvih spisa na kojima se uopće nije radilo ili se gotovo ništa nije radilo nečija su odgovornost i guranje toga pod tepih baš nikomu ne služi na čast.

Treba se samo prisjetiti milijuna kuna koje su izgubili poduzetnici koji nisu uspijevali proći kroz Scile i Haribde odbijanja rada na takvim spisima. Prava je šteta i što se vjerojatno najlošiji dio prethodnog zakona, onaj o dostavi, nije jasno promijenio, nego je ta promjena postojeća, ali nekako prikrivena.

I dalje dostavljač nema nikakvu obvezu (barem ne iz tog zakona) provjeriti gdje je osoba kojoj se treba neštodostaviti (vidjeti članak 137.), pa cijeli članak 138. nekako djeluje kao višak. Treba se nadati da će praksa potvrditi da je zabranjeno (ne)dostavom određivati sudbinu imovine, o čemu smo na ovome mjestu više pita kritički pisali. Nezamislivo je da dostavljač vidi prepun poštanski sandučić i samo sve ostavi – jer mu članak 137. to i dalje dopušta.