Korona i biznis
25. lipanj 2018.

Hrvoje Kačer: Sudovi sa sudskim vještačenjem više nemaju nikakve veze

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Stručnoj i općoj javnosti je već dosta dugo poznato kako je naš zakonodavac promjenama ključnog procesnog zakona (Zakon o parničnom postupku), ali još i više i sudske prakse u provedbi tih promjena, jako pooštrio procesnu stegu ili disciplinu u sudskim parničnim postupcima, kako pred trgovačkim tako i pred redovnim sudovima.

>>>Vještačenje: Kada anketa može poslužiti kao dokaz na sudu

Jasno je da je temeljna želja svih da postupci idu brže, da pravna zaštita bude učinkovitija, da nema beskonačnog predlaganja sve novijih i novijih dokaza, sve novijih i novijih svjedoka, i to se izgleda u određenoj mjeri već i postiže.

Dio zasluga za takvo stanje je i u tome da ima objektivno manje parnica, čemu je uzrok dijelom u manjem broju podnesenih tužbi, ali dijelom i u tome da je ozbiljan broj zaostataka riješen i više ne opterećuje pravosudni sustav. Prema dostupnim podacima smanjen je i broj sudaca, a unatoč tome broj zaostataka se smanjuje.

Sudska, a ne materijalna istina

Kada razmatramo stanje u pravosuđu s aspekta zaostataka i dinamike rješavanja, mora se postaviti i pitanje čime smo platili cijenu poboljšanih rezultata. Naravno da to nije moglo proći bez plaćanja određene cijene. Po našem mišljenju, dio te cijene koju plaćamo je i na štetu materijalne istine.

Donedavno je stranka mogla samo predložiti vještaka strahujući da će to biti shvaćeno kao pokušaj nametanja, a suprotna strana tom se prijedlogu mogla protiviti. Danas je standard da tužitelj sâm izabire sudskog vještaka, sâm ga plaća, preuzima vještačenje i na temelju tog vještačenja sastavlja tužbeni zahtjev

Nitko, baš nitko, uključujući tu i službenu vlast, ni ne pokušava sakriti da sudove praktično više u parnicama i ne zanima prava, tzv. materijalna istina, nego se zadovoljavaju onom tzv. sudskom. Iznimke postoje, ali su jako rijetke i praktično nemaju veze s najvećim brojem parnica u kojima se traži naknada štete ili uopće isplata, utvrđenje vlasništva, služnosti ili nečeg drugog.

Došli smo tako daleko da je danas standard koji npr. provode sudovi u parnicama radi povrata preplaćenih kamata (radi nezakonitih deviznih klauzula i drugog) da tužitelj sâm izabere sudskog vještaka, da ga plati, preuzme vještačenje i na temelju tog vještačenja sastavi tužbeni zahtijev.

>>>Sud bi morao prihvaćati zahtjeve za grafološko vještačenje

Nikakve, baš nikakve veze s odabirom vještaka nema sud, a druga strana je spriječena u mogućnosti pravodobnog ‘signaliziranja‘ da je to osoba koja ne bi smjela ili trebala vještačiti. Izgleda kao da je lista sudskih vještaka ostala bitna (jer u praksi nitko neće te izračune sâm raditi, čak i ako raspolaže stručnim znanjima), ali unutar nje je sud nekako izgubio glavnu ulogu.

Donedavno je stranka mogla eventualno samo predložiti vještaka strahujući da će to biti shvaćeno kao pokušaj nametanja ‘svojeg‘ vještaka, a ona suprotna se tom prijedlogu mogla protiviti ako je smatrala da za to ima razloga (od onih objektivnog pa do subjektivnih). Danas je to izgleda zamijenjeno izjavom vještaka da vještači objektivno, jednako kao što bi vještačio da ga je odredio sud.

>>>Hrvoje Kačer: Dug se namiruje i u slučaju da treća osoba stekne vlasništvo nad nekretninom

Naravno, sudu je sada teško intervenirati ako ne prigovara suprotna strana i tako su moguće mnoge sudske odluke koje bi bile drukčije da je vještačio vještak određen po sudu i da je na sudu da sudi u pravom smislu toga pojma, a ne samo kretati se unutar ograda koje postave stranke, a sve uz odluke uime Republike Hrvatske. Možda je najveći problem što ovakva praksa ne proizlazi toliko iz jasnog zakonskog teksta.

Praksa od usta do usta

Sâm zakonski tekst moguće je ovako, ali i drukčije tumačiti. Ovakva praksa je rezultat stajališta najvišeg suda, ali ne toliko njegovih objavljenih službenih stajališta, nego više javnih usmenih i pisanih istupa pojedinih sudaca. Na taj način se ponekad nekako osjećamo kao da smo dio anglosaksonskog, a ne kontinentalno-europskog pravnoga kruga, i to iskrivljenog, a ne izvornog anglosaksonskoga kruga. To je jako loša praksa.

>>>Imisije: Uz dopuštenje vlasti može smrad, plinovi, buka, smeće…

U dobronamjernost uopće ne sumnjamo, ali pravi put je staviti svu stručnost u službu najprije zakonodavca koji bi tako donosio daleko bolje zakone, a tek nakon toga slijedi stručnost u pravosuđu, od sudaca nadalje.

Nije nam jasno kome može smetati (dok zakon to tako izrijekom maksimalno jasno ne odredi) formulacija tužbenog zahtijeva prema kojoj je tuženik dužan isplatiti tužitelju puni iznos preplaćenog mjesečnog obroka kao glavnice i zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni obrok od trenutka preplate tuženiku pa do trenutka kada tuženik to isplati, sve na način da će se precizni brojevi – iznosi unijeti nakon izrade vještačenja koje se sudu već u tužbi predlaže izraditi kao dokaz.

Bitno i nebitno

Zašto je uopće bitno što će se u tim situacijama tzv. prethodni postupak formalno završiti prije izrade vještačenja, zašto bi tužba bez tih podataka koji se čekaju bila neuredna (i podlijegala odbacivanju), zašto tu i takvu tužbu ne bi bio moguće tijekom postupka nakon izrađenog vještačenja urediti i biti oslobođen strahovanja je li uredna ili nije?

>>>Upravni postupak: Kako je država pokušala prebaciti troškove na teret građana i poduzetnika

Možda je nekako najgore da se u ovakvim postupcima (to nisu samo banke kao tuženici, ali u velikom broju postupaka jesu) još jednom opterećuju oni koji su već dosta propatili, a sudovi možda jesu rasterećeni, ali na potpuno pogrešan način.