Sva vlast proizlazi iz naroda. No kamo ide – pitao se davno Bertolt Brecht. Čini se, u krilo populista. Tako nekako u svojoj je knjizi ‘Što je populizam‘ zaključio i njemački politolog Jan-Werner Müller. Objašnjavajući korijene i bit preživljavanja populizma sve od stare Grčke do danas, Müller je cijelu priču sažeo u nekoliko ključnih teza. Populizam, tvrdi, nije autentična sastavnica moderne demokratske politike niti neka vrsta patologije koju uzrokuju neracionalni građani.
>>>EBRD: U tranziciji ostvaren izuzetan uspjeh, ali jača protureformski populizam
Populizam je stalna sjenka predstavničke politike. Uvijek postoji mogućnost da neki akter govori uime ‘pravoga naroda‘ kako bi dovodio u pitanje postojeće elite na vlasti. No, unatoč tomu, nije svatko tko kritizira elite populist. Müller tvrdi da su populisti, osim što su antielitisti, ujedno antipluralisti, jer za sebe kažu da samo oni uistinu predstavljaju narod. Kada su u oporbi, populisti će inzistirati da su elite nemoralne, a narod je moralni entitet koji ne može pogriješiti. Iako populisti često pozivaju na referendum, to nije poziv na proces demokratskog oblikovanja volje građana, uvijek je to samo potvrda onoga što su već sami definirali kao volju naroda. Populisti nisu ni moralisti – upustit će se i u kolonizaciju države, masovni klijentelizam i korupciju, ako je to uime izvorne autentične volje naroda. Populizam stoga nije korektiv za liberalnu demokraciju u smislu ‘približavanja politike narodu‘, zaključuje Müller. Zvuči nekako poznato?