https://www.youtube.com/watch?v=b2lk2sAsp_g
Više od petnaest godina nakon smrti Margite Stefanović, posljednje ključne članice Ekatarine Velike, fama oko najtragičnije skupine jugoslavenskog rocka ne pokazuje naznake stišavanja – nemoguće je izbrojati sve cover i tribute bendove koji diljem nekadašnje nam države izvode njihove pjesme, a svako reizdanje nekog albuma i (pogotovo) objavljivanje dosad nepoznatih koncertnih snimaka privući će neusporedivo više pozornosti nego u vrijeme kada su ti materijali nastajali. Ulice u nekoliko bivših republika danas nose ime alfe i omege EKV-a Milana Mladenovića, kritičarska seciranja njihovog lika i djela još uvijek dobivamo na redovnoj bazi, a čak i predstavnici drugih grana umjetnosti (ples, slikarstvo) sve češće nalaze inspiraciju u onih sedam-osam ploča koje su snimili za života.
Jednakim intenzitetom pristižu nam i biografije benda i ljudi koji su ga sačinjavali među kojima ‘Magi – kao da je bila nekad‘ Dušana Vesića nekako najbolje pogađa onu zlatnu sredinu između neumjerenog idolopoklonstva s jedne i senzacionalističkog fokusiranja na sve ono što nema nikakve veze s glazbom, ali u današnje vrijeme podiže puno veću prašinu od bilo kakve melodije i stihova. Činjenica da je glavnu junakinju, baš poput ostalih tragičnih heroja beogradskog ogranka znamenitog novog vala, uspio prikazati sa svim njezinim vrlinama i manama, postaje još impresivnija kada uzmemo u obzir da je Ekatarinu kao novinar i dio scene pratio i poznavao od početaka. Ovom knjigom Vesić se na neki način pokušava iskupiti Margiti za sve ono što je za nju možda mogao i propustio učiniti za života te joj se povremeno i obraća tražeći dopuštenje i oprost za prikazivanje najtmurnijih epizoda njezina kreativnog i ljudskog propadanja.
>>>Koja: Rock’n’roll je uvijek bio roba, samo je ta roba nekad imala smisla, a danas je bofl
Insajderska pozicija omogućila mu je i da zagrebe duboko iza medijske slike o EKV-u, čak i iza one koju su o njima stvorili tadašnji i kasniji obožavatelji. Klicu kasnije Margitine propasti otkrivamo tako već u odnosu s majkom Desom, posebno nakon što u svojoj kćeri počinje umišljati sličnosti s pijanisticom, ljubavnicom svoga supruga i Maginog oca Slavoljuba Stefanovića.
Autor je maestralan i u prikazu građanštine poslijeratnog Beograda koja je, za razliku od novobogataša iz devedesetih, ‘nije sa sobom donijela svoje blatnjave običaje‘, zbog čega je Juga bila jedna od rijetkih komunističkih država u kojoj se većinom blagonaklono gledalo na rock‘n‘roll. Margita je pripadala djeci te, kako je često nazivaju ‘crvene buržoazije‘ čije se formativne godine, posebno nakon Titove smrti, gotovo nimalo nisu razlikovale od onih njihovih istomišljenika i suvremenika iz New Yorka ili Londona, uključujući sve mane (lagana dostupnost heroina i ostalih narkotika) i prednosti (veće osobne slobode, boemski lifestyle i sl.). Skrivenu u svojoj oazi, ovu izgubljenu generaciju nije zanimalo što se događa u centralnim komitetima i na sastancima Saveza komunista – živjeli su od danas do sutra, putovali zemljom sa svojim bendovima i provodili dane okruženi ljudima kakvi su bili i oni sami, zbog čega su prekasno shvatili da u stvari predstavljaju manjinu. Njihov svijet nepovratno su uništile prve ispaljene granate, pošto je, baš kao i u drugim ex-yu gradovima, došlo do pravog egzodusa mlade, urbane, artistički nastrojene ekipe umjesto kojih su stigli primitivizam i mržnja. Koliko se ‘poseljačio‘ njegov rodni grad Vesić savršeno ilustrira crticama poput one o ženi koja je kćer nazvala po Magi, a ova je kasnije tražila novac za koncert Cece.
>>>Objavljena biografija Stevea Jobsa
Usred svih tih ratnih horora, preminuli su Milan, bubnjar Šarlo Akrobate i prve postave Katarine II Ivan Vdović, basist EKV-a Bojan Pećar i drugi ukleti predstavnici beogradske umjetničke scene, čime je krenuo i streloviti Margitin pad na samo dno. Izmučena virusom HIV-a, epileptičnim napadima i ovisnošću zbog koje su je iskorištavali i fizički zlostavljali kako dileri tako i netom izliječeni narkomani, nekadašnja novovalna princeza postala je nesposobna za samostalan život, osuđena na milost i nemilost rijetkih preostalih prijatelja koje sumnjivi, mračni likovi oko nje nisu zauvijek otjerali. Bilo je to vrijeme sankcija, neimaštine i potpune moralne erozije društva u kojem su dojučerašnji rock buntovnici, sada već na pragu srednjih godina, pokušavali pronaći način kako preživjeti i usred svega toga ne zaprljati ruke, pri čemu palim anđelima poput Magi nisu mogli, željeli ili naprosto stigli pomoći. U mnoge od njih uperen je prst krivnje, a svog dijela odgovornosti ne odriče se ni sam autor, uputivši joj tako posljednju, možda i najbolniju ispriku.
Tih dana, gledao sam nastup Margite i zagrebačkog benda Veliki bijeli slon u klubu Kset i taj koncert još i danas me ispunjava jezom. Na pozornici te je večeri stajala sasvim izgubljena, gotovo nesvjesna da bi uopće trebala nešto svirati, a kada je konačno i spustila ruke na klavijature iz njih su izlazili neki čudni, promašeni zvukovi jedva spojivi s dionicama koje je izvodila na pločama EKV-a. Ono što sam tada čuo predstavlja mučni, ali upravo idealni soundtrack njezinih posljednjih dana, od životarenja u adaptiranoj garaži do samotnog umiranja u domu za nezbrinute osobe.
https://www.youtube.com/watch?v=iuSthfwzjPs
Od svega toga, iz čitave ‘Magi: Kao da je bila nekad‘ u pamćenje su mi se najviše urezale rečenice kojima je Vesić začepio usta svima koji čitavu priču banaliziraju svodeći je na drogu i autodestrukciju. ‘Kako je moguće da se u cijelom svijetu sviralo i drogiralo, a da se takva nesreća dogodi baš ovdje i samo ovdje? I nikad nigdje, ni prije ni poslije Ekatarine Velike i njihovog najbližeg okruženja?‘.