Neočekivani rast od 3,9 posto BDP-a u prvom kvartalu 2019. pozitivan je impuls za sve nas. Je li riječ o vijesti koju smo napokon čekali, koja označava razdoblje kad će gospodarski rast u Hrvatskoj napokon dostići stope od četiri-pet posto?
Nažalost ne, neočekivani zabilježeni rast od 3,9 posto u stvarnosti je efekt crnog labuda. Zanimljivo je da se pojam koji je izvorno skovan u ekonomiji (točnije financijama) u Hrvatskoj putem medija afirmirao u političkom analizama izbornih rezultata.
BDP ne raste ni zbog reformi, kojih nema, ni zbog ekonomske politike, koja se ne mijenja, nego zbog priljeva novca iz dijaspore i nenamjenskih kredita koji izazivaju rast potrošnje te novca iz Europske unije koji se troši na ulaganja u graditeljstvo. A to ne potiče dugoročan rast
Međutim, rast od 3,9 posto nema veze sa zadnjim izbornim rezultatima izazvanim efektom crnog labuda. U ovom slučaju, kad je riječ o ekonomiji, zabilježena stopa rasta BDP-a od 3,9 posto u stvarnosti zaista znači efekt crnog labuda.
Toliki rast BDP-a rezultat je jačanja dinamike privatnih transfera iz inozemstva (dijaspore) i nenamjenskih kredita građana.
Tako su nenamjenski krediti 2018. iznosili 38,3 posto od ukupnih kredita kućanstava uz godišnju stopu rasta od 11 posto.
U isto vrijeme privatni transferi iz inozemstva na osnovi plaća, mirovina, doznaka dostigli su 578 milijuna eura u trećem kvartalu 2018. Upravo su rast nenamjenskih kredita i privatnih transfera iz inozemstva faktori koji stoje iza rasta osobne potrošnje od 4,4 posto koja je najviše pozitivno pridonijela rastu BDP-a u prvom kvartalu 2019.
Dijaspora financira rast potrošnje
Rast osobne potrošnje, nažalost, nije rezultat rasta osobnih dohodaka i proizvodnosti, već zaduživanja po nenamjenskim kreditima i velikodušnosti sad već zaista brojne dijaspore.
Usporedimo li dinamiku kretanja privatnih transfera iz inozemstva, vidimo da su ne tako davne 2013. iznosili četiristo milijuna eura (prosječno kvartalno), a danas su u prosjeku iznad šesto milijuna eura. Toliki rast nije mogao biti rezultat rasta primanja dosadašnje dijaspore, nego, nažalost, odljeva iz Hrvatske i rasta dijaspore u apsolutnim brojevima.
Drugi efekt rasta obujma BDP-a od 3,9 posto rezultat je bolje upotrebe fondova EU (napokon) i masivnijeg investiranja u građevinarstvo (ponajprije za potrebe turizma). Međutim, struktura investicija, koja je većinom, kao i dosad, sa šezdesetak posto ulaganje u građevinske objekte, može potaknuti rast u kratkom roku, ali ne i dugoročno.
Kad znamo da je ostvareni rast BDP-a samo efekt crnog labuda, a ne reformi i Vladine ekonomske politike (jer reformi nema, a ekonomska politika nije se mijenjala u Hrvatskoj posljednjih trideset godina), nešto nas drugo treba zabrinjavati – jačanje radikalizma u ekonomskim temama.
Upravo u svojem zadnjem osvrtu u Lideru pisao sam o Uljaniku i dotaknuo se problema radikalizma i lažnih vijesti u medijima povezanih s ekonomskim temama. Iako je to možda izgledalo kao kritika medija, u stvarnosti je bila riječ o otvorenom apelu upućenom njima.
Jedino su mediji u stanju promijeniti nacionalni pogled na važnost ekonomske politike i napokon izmijeniti model političke ekonomije koji smo naslijedili nakon 1990. To je glavno ograničenje rasta i razvoja u Hrvatskoj.
Ograničenje koje se manifestira u liku resornog ministra koji kao proročica iz Delfa najavljuje stope rasta od pet posto BDP-a i poput akcijskog heroja javno poručuje: ‘Bring it on, baby!‘ ekonomskim analitičarima i sveučilišnim profesorima da se negativnim komentarima obruše na 3,9 posto efekta crnog labuda.
Poručuje također da nije važno ono što govore ekonomski analitičari i sveučilišni profesori, nego ono što se događa u poduzećima i praksi.
Ekonomski model iz socijalizma Otkako je svijeta, ekonomski rast ostvarivali su marljivi radnici i poduzetnici, a najviše stope rasta ostvarivale su i danas ostvaruju zemlje koje su znale osmisliti nacionalnu strategiju razvoja (i zato su potrebni sveučilišni profesori i ekonomski stručnjaci) i uzdignuti se iznad političke ekonomije.
Nažalost, u Hrvatskoj to nije slučaj – naslijedili smo model političke ekonomije koji se primjenjivao prije 1990. U stvarnosti nikad nismo afirmirali tržišni sustav u punom profilu kakav bi trebao biti (pritom, naravno, ne mislim na liberalizam i neoliberalizam punog profila), već smo samo malo promijenili boje sustavu političke ekonomije koji smo naslijedili.
"Dokle god je svrha ekonomije isključivo osigurati glasove političkim elitama, a ne podizati produktivnost radi održivoga dugoročnog razvoja i povećanja životnog standarda, nećemo ostvariti dugoročne i održive stope ekonomskog rasta"
Dokle god je svrha ekonomije isključivo osigurati glasove političkim elitama, a ne podizati produktivnost radi održivoga dugoročnog razvoja i povećanja životnog standarda, nećemo ostvariti dugoročne i održive stope ekonomskog rasta i napokon dostići razvoj kojem svi težimo.
Dokle god ne postanemo svjesni da je ekonomija znanost (svakim danom sve kompleksnija i složenija od STEM-a) i ne počnemo poštovati ekonomske zakonitosti te napokon ukinemo naslijeđeni model političke ekonomije, nećemo krenuti naprijed i maknuti se s dna EU.