Korona i biznis
26. siječanj 2019.

Menadžeri pečalbari: Kezele iz Oradiana - Svaki dobar menadžer prvo mora ‘guliti krumpire‘

Nakon dvadesetogodišnjeg iskustva u području telekomunikacija (Vipnet i Telekom Austria grupa), tijekom kojeg je, između ostalog radila na tržištima Bjelorusije i Makedonije, ali i u svim organizacijskim vertikalama, Kristina Kezele okrenula je novi list u karijeri. Velike korporacije zamijenila je startup tvrtkom Oradian koja razvija softversko rješenje za financijske institucije, za vođenje njihova poslovanja u oblaku (eng. cloud). U Oradianu je zadužena za financije, pravne poslove i odnose sa investitorima, a i privremeno vodi odjel odnosa sa korisnicima i implementaciju usluga. Oradian razvija platformu za financijske institucije koje pružaju svoje financijske usluge za najugroženije dijelove društva, za preko tri milijuna krajnjih korisnika u teško dostupnim dijelovima svijeta. Surađuje sa 75 financijskih institucija u jedanaest zemalja, a to su Filipini, Nigerija Brunej, Gana, Gvineja, Kenija, Liberija, Malavi, Mijanmar, Zimbabve i Senegal. Sjedište tvrtke je u Zagrebu, a ima podružnice u Lagosu, u Nigeriji te u Manili na Filipinima. Prava ekspanzija dogodila se prije dvije godine kada je Oradian ušao na tržište Filipina, gdje se Kezele trenutno nalazi na poslovnom putu.

Kako funkcionira poslovni svijet na Filipinima i zbog čega ste trenutno tamo?

- Kako sam preuzela na privremenoj bazi odjel sa odnose sa korisnicima, logično je bilo da odmah odem tamo gdje Oradian trenutačno ima najviše korisnika, ali i najviše naših zaposlenika koji su krucijalni za isporuku naše usluge i rezultata. Zaista pričamo o drugom svijetu. Prisni, gotovo osobni odnosi sa korisnicima, komunikacija, partnerstvo je nešto što bih izdvojila kao iznimno važno za obostrani uspjeh. I, bez obzira na vidljive utjecaje ‘zapada‘ na sve aspekte života u ovom, poslovnom smislu, prvi je dojam da ćete puno više postići sa sastankom u živo nego sa službenim dopisom, koji će se ponekada možda čak i krivo protumačiti. Naravno, nikada ne treba generalizirati.

Kakva su vaša menadžerska iskustva iz Bjelorusije?

- Prije odlaska u Bjelorusiju imali smo interkulturni trening o Bjelorusiji i Bjelorusima. Izvrstan i neophodan trening u kojem je najneobičnija stvar bila to što su nam rekli da se ne smijemo smijati ni smješkati jer da nas nitko neće shvatiti ozbiljno kao menadžere. I to je zaista bila istina. Za mene je to najteža stvar jer se baš volim šaliti i smijati. Mislim da se najbolji rezultati postižu u dobroj atmosferi, bez grča u želucu i sa smiješkom. No, ne i u Bjelorusiji.

Koje su danas ključne vještine koje se globalno traže od menadžera?

- Širina u svakom pogledu. Razumijevanje šire slike i izrazite sposobnosti rada sa ljudima, empatija u svakom pogledu, a opet odlučnost i preuzimanje odgovornosti.

Je li mlađoj generaciji menadžera lakše danas pristupiti globalnom tržištu rada i zbog čega?

- Najveći problem mlađe generacije je da prerano uđu u menadžment ili još gore, odmah se školuju za menadžment. Svaki dobar menadžer prvo mora ‘guliti krumpire‘. Moj savjet njima je - mijenjajte organizacijske vertikale u kojima radite. Najsposobniji ljudi koje znam su se usudili ‘skakati‘ iz marketinga u ljudske resurse, iz financija u prodaju, a i sama sam promijenila baš sve vertikale u telekomunikacijama. To je neprocjenjivo iskustvo zbog kojeg ćete uvijek biti u prednosti pred kolegama koji su ostali u istoj vertikali. Naravno, sve ovisi o tome što želite od karijere.

Koji je bio vaš prvenstveni motiv za odlazak u inozemstvo i kako danas izgleda vaš radni ritam?

- Uvijek sam se voljela suočavati sa izazovima s kojima se možda netko drugi ne bi usudio uloviti u koštac. Neizmjerno se divim ljudima koji odlaze u inozemstvo i to mogu razumjeti samo oni koji su to barem jednom probali. Ako netko to nije nikada napravio, a ima mišljenje o tome, njega niti ne slušam. Samo ako probaš možeš o tome imati mišljenje i na pravi način to znati cijeniti.

Što ste svojim odlaskom dobili, a što izgubili? Zbog čega ste se vratili u Hrvatsku?

- Svi su moji odlasci u inozemstvo uvijek bili na projektnoj bazi pa je stoga povratak bio izvjestan. Iskustvo je neprocjenjivo i promijenilo me, što je utjecalo na moj osobni, ali i poslovni život. Čovjek nauči kako biti sam, kako skočiti u nepoznato, kako razviti odnose sa ljudima i pridobiti njihovo povjerenje. Rad u drugačijoj kulturi, shvaćanje koliko i kako se morate prilagoditi je nešto čemu vas ne može naučiti samo promjena kompanije.

Možete li izdvojiti neke prednosti i nedostatke činjenice da dolazite s ovog podneblja?

- Ovisno iz čije perspektive promatrate. Zapadnjaci uglavnom imaju niska očekivanja od ljudi s našeg podneblja pa je to dobra pozicija za pozitivno iznenađenje, ali i da budete dva koraka ispred njih. Moja generacija sa ovih područja je jako snalažljiva jer nas je takvima formirao kaotični sustav. Ne računamo na to da ‘sustav radi‘ nego da sve moramo sami. Primjerice, na fakultetu sam morala potrošiti puno vremena da nabavim knjige i materijale iz kojih mogu učiti, a nisam baš sigurna da se s time danas moraju boriti mlađe generacije.

Koji su trenutno vaši najveći poslovni izazovi?

- Nove generacije zaposlenika imaju drukčija očekivanja od radnog mjesta i radne sredine. Milenijalci, generacija Z, svaka nova ima svoje izazove. Moramo uložiti koncentrirano i svjesno vrijeme da ih razumijemo. Od toga što ih motivira, do toga kako rade i onda im pomoći, ali od njih i učiti.

Što biste izdvojili najvećim uspjehom u karijeri?

- Najveći uspjeh je što nisam izgubila sebe bez obzira što i gdje sam radila. Ostati dosljedan sebi u korporativnom svijetu jako je teško. Gledala sam puno srušenih osobnosti i gaženja principa zbog napredovanja u karijeri. Ponosna sam što nikada nisam radila kompromise u tom pogledu. Uvijek mi je bio važniji sadržaj posla od titule. Nisam nikada planirala svoju karijeru, što je dosta apsurdno. Konzultant iz međunarodno poznate kompanije za procjenu i razvoj menadžera, nakon mojeg iskrenog odgovora da nemam blage veze gdje se vidim za pet do deset godina, rekao mi je kako je kolegica prije mene imala lijepo raspisanu knjižicu sa svojim ciljevima i pitao me što ja čekam. Mogu samo reći da sam u tih idućih pet do deset godina dva puta bila članica uprave respektabilnih kompanija i odradila ozbiljne međunarodne projekte. Svoju karijeru nisam planirala, samo sam radila svoj posao.