16. kolovoz 2018.

Miodrag Šajatović: Četiri sličnosti između krize u Agrokoru jučer i državi Turskoj danas

Jedna od tema u vezi s kojima se političari i politolozi s jedne strane te ekonomisti i biznismeni s druge strane teško mogu složiti jest pitanje treba li državu voditi poštujući načela prema kojima se vode uspješne korporacije. Naravno da razlike postoje, ali kad zagusti, pokaže se da su vrlo često situacije u koje upadaju države vrlo slične onima u koje upadaju korporacije. Možda će se usporedba u prvom trenutku činiti nemogućom, ali pogledajmo sličnosti između prošlogodišnje eskalacije krize u Agrokoru i aktualne krize u Turskoj izražene u 40-postotnom slabljenju nacionalne valute – turske lire.

I Agrokor i Turska razvijali su se na agresivnom zaduživanju. Ista agencija, Moody‘s, srušila im je kreditni rejting. U oba slučaja spas se traži(o) u Rusiji. Zajedničko je i to što su u upravljanje tvrtkom/državom bili uključeni članovi obitelji.

Prva je sličnost da glavni akteri (turski predsjednik Tayyip Erdoğan i osnivač Agrokora Ivica Todorić) tvrde da je kriza, kod prvoga u državi, kod drugoga u korporaciji, umjetno izazvana. U Agrokorovu slučaju to bi bila skupina Borg, a u slučaju Turske SAD na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom.

Rusi kao spas?

Obje te tvrdnje uvelike su točne. Ali do njih je došlo zbog drugoga zajedničkog obilježja, agresivnog rasta financiranoga kratkoročnim zaduživanjima. Kad ste zaduženi i kad naplata odnosno refinanciranje stižu u sve kraćim rokovima, uvijek će se naći konkurent ili protivnik koji će pokušati iskoristiti priliku.

>>>Miodrag Šajatović: Evo dokaza da su MMF-ovi savjeti izazvali pad, a ne rast stranih investicija

Okidač za izazivanje krize u Agrokoru bio je dug od oko pola milijarde eura u obliku PIK obveznica. U slučaju Turske pak u sljedećih godinu dana država, turske tvrtke i banke trebaju otplatiti ili refinancirati dvjesto milijardi dolara. Ako se dugom ne upravlja vrhunski, uvijek se nađe predator koji će krenuti na žrtvu.

Još je jedna sličnost da je i Agrokoru i Turskoj kreditni rejting srušila ista agencija – Moody‘s. Još jedna koincidencija: spasilac se u oba slučaja tražio ili traži u Rusiji. Erdoğan računa na Putinovu financijsku pomoć, Todorić se obratio ruskim bankama. I, na kraju, u upravljanje državom i korporacijom bili su uključeni članovi uže obitelji predsjednika uprave/države. U slučaju Agrokora sinovi i zet, a u slučaju Turske ključnu ulogu u nesnalaženju posljednjih mjeseci imao je Erdoğanov zet, a sada ministar financija Berat Albayrak.

Izostanak kvalitetnoga korporativnog upravljanja gurnuo je mnoge tvrtke u propast. Kad je o zemljama riječ, stvar je u demokratskom upravljanju državom. Bez toga računi sigurno stižu na naplatu

Usporedba je mogla imati i druge aktere – druge posrnule zemlje i tvrtke. Ali opet bi se pokazalo da je, kad je o krizi riječ, mnogo sličnosti u tome kako se menadžerira zemljom i kompanijom. Previše pogrešaka i lako se postane plijenom.

Kad je pak o turskom slučaju riječ, poučno je da se rast nacionalne ekonomije u posljednje vrijeme temeljio na rastu unutarnje potrošnje i infrastrukturnim projektima (ako netko vidi sličnost sa sastavnicama rasta hrvatskog BDP-a, možda treba izvući pouku...). Turske tvrtke i država, osim toga, upale su u zamku jeftinih kredita nominiranih u dolarima ili eurima.

Zamka sa Zapada

U vrijeme u kojem su zbog povijesno niskih kamatnih stopa na Zapadu financijski investitori tražili kamo kapital mogu plasirati uz veće prinose, Turska se pokazala kao zahvalno odredište. Kako to obično biva, ekstraprofiti sa sobom nose i rizike, stoga će biti zanimljivo koliki će biti otpisi i gubici zbog izgledna urušavanja nacionalne ekonomije. Do sada su u Turskoj, kad je o tvrtkama riječ, nenaplativi krediti bili od tri do pet posto, a ako kriza eskalira, slični primjeri upućuju na to da će nenaplativo biti oko 25 posto plasmana.

>>>Miodrag Šajatović: Najavljene porezne promjene treba iskoristiti za rasterećenje izvoznika

To je i primjer kako mnoge kule od karata u današnjem svijetu počivaju na zavaravanju da je sve u redu. Pravimo se da je sve pod kontrolom i održivo. Fondovski menadžeri ganjaju svoje kvartalne bonuse i ne žele razmišljati o srednjoročnim rizicima. Ali za to su potrebni kvalitetni glumci među dužnicima. Erdoğan ih je imao u prijašnjim suradnicima koji su se školovali na Zapadu pa su zapadnim financijašima znali pričati uvjerljive priče. Sad je tu ulogu preuzeo gospodin zet, a njega investitori baš i ne uzimaju za ozbiljno. Upravo suprotno.

Još je jedna pouka turskog posrtanja da će do sada 40-postotnu devalvaciju najlakše podnijeti tvrtke koje su pretežni izvoznici. Prvi će se pred slomom naći oni koji kupuju vani, a prodaju u Turskoj. Primjera radi, već je zatvoreno šest plinskih termoelektrana. Plin je poskupio, domaća inflacija od 16 posto ne može pokriti 40-postotnu devalvaciju i struja se više ne proizvodi. A to je tek početak.

>>>Miodrag Šajatović: Nagodba, olakšanje i strah – strancima i do 75 posto Agrokora

Izostanak kvalitetnoga korporativnog upravljanja gurnuo je mnoge tvrtke u propast. Kad je o zemljama riječ, dobro korporativno upravljanje moglo bi se prevesti u demokratsko upravljanje državom. Bez jednoga i drugoga samo je pitanje vremena kad će računi stići na naplatu.