Porezna reforma koju je kao jedan od pet Vladinih prioriteta prije mjesec dana najavio premijer Andrej Plenković, a prošli tjedan predstavio ministar financija Zdravko Marić, nije me ni razočarala ni oduševila. Možda je razlog tome što svaki kolumnist u svom sektoru ima područja na koja je baš nekako alergičan, ali teško se ‘ufurati‘ u priču da će promjene koje se promiču kao pojednostavnjenje sustava dati neke velike rezultate. Možda treba pričekati Vladine sljedeće poteze pa vidjeti jesu li predložene promjene poreznih stopa, rasterećenje rada i kapitala dio cjeline koja će ubrzati stope rasta i razvoja. Zato umjesto uobičajene jasne teze i argumenata koji bi uslijedili ovom prilikom samo nekoliko opservacija i asocijacija...
Vjerovati na riječ
Prvo, još se jedanput pokazuje kolika je krivnja kreatora ekonomske politike i ekonomske znanstvene zajednice kad ni nakon 25 godina Hrvatska nema kvalitetan ekonometrijski model međuveza u nacionalnoj ekonomiji. Istina, nekih modela ima, ali ni izdaleka nisu dovoljni da predvide koje će sve učinke imati promjene iz te porezne reforme. To je, vjerojatno, i razlog zbog kojega ministar Zdravko Marić nije mogao izaći s formulacijom: ‘Provedbom ovog paketa jamčimo da će rast BDP-a biti veći za toliko i toliko.‘ Ostaje samo vjerovati da će biti blagotvornog utjecaja na BDP. S tim su u vezi pojednostavnjenja da će, primjerice, niže stope PDV-a za repromaterijal u poljoprivredi sniziti troškove poljoprivrednicima. Bilo bi zanimljivo vidjeti postoji li analiza elastičnosti promjene cijena u pojedinim djelatnostima. Iskustvo pokazuje da smanjenje poreza uglavnom ne smanjuje automatski cijene finalnih proizvoda. Na tržištu zaštitnih sredstava za voće i povrće postoji konkurencija, ali vrlo će se vjerojatno dogoditi ‘prešutni kartel‘ i porezno rasterećenje završiti u dobiti uvoznika i stranih proizvođača. Predstavljene porezne promjene, bar je takav dojam, uopće nisu uzele u obzir uvoznu ovisnost domaće potražnje. Pa bi i povećanje plaća zbog nižih stopa poreza na dohodak i drugačije postavljenih cenzusa moglo povećati uvoz. Stvari se kompliciraju budu li se plaće povećavale onima s većim iznosima jer je pitanje kolika je njihova sklonost potrošnji, a kolika štednji. A sa štednjom bankari ionako ne znaju kamo bi...
Zašto šute libertarijanci?
Drugo, zabavlja me izostanak oštrih reakcija liberalnih, neoliberalnih i libertarijanski orijentiranih ekonomista (iznimka je Liderov gostujući komentator u ovom broju Andrej Grubišić). Podizanje PDV-a ugostiteljima, smanjenje PDV-a trgovcima sredstvima za poljoprivredu, dizanje PDV-a na novine, poskupljenje honorarnog rada u novinama uvođenjem obveze plaćanja mirovinskog i zdravstvenog doprinosa... eklatantan su primjer državnog intervencionizma. Kako to da liberali, koji stalno zazivaju slobodno tržište, sada ne reagiraju protestima ispred Ministarstva financija? Ili shvaćaju kako ona nedomišljena fraza da država treba samo postavljati ‘pravila igre‘ u realnom životu zapravo nema smisla. Jer svako pravilo nekomu pogoduje, a drugoga pogađa. Osim toga, poticanje potrošnje uklapa se u opći modni trend (promiču ga i čelnici američkog FED-a) kako je vrijeme za fazu vraćanja Keynesu i dizanju BDP-a poticanjem potražnje. Kad već druge mjere nisu dale rezultate... Treće, možda to i nije bila namjera, ali porezni paket u kojemu su mnoge odredbe koje će nekima dignuti primanja, a drugima otežati poslovanje od 1. siječnja 2017., odličan je PR-ovski manevar. U toj šumi novosti gotovo bezbolno prolazi najava o uvođenju poreza na nekretnine od 2018. Kad se prije samo o tome načinjala tema, reakcije su bile vrlo burne. Sad ih gotovo nema. Skretanje pozornosti, slučajno ili ne, uspješno je obavljeno. I četvrto, budući da još teče sto dana nove vlade, kriteriji za ocjenu prvoga velikog paketa Plenkovićeve vlade još su blagi. Pa možda ova porezna reforma bude utjecala na to da rejtinške agencije izglede koje stavljaju iza trenutačnih niskih kreditnih rejtinga Hrvatske iz ‘negativnih‘ preprave u ‘stabilne‘. Poduzetnicima i menadžerima u svakoj tvrtki pak ostaje da ipak analiziraju dobitke i gubitke. Ništa se revolucionarno ne događa na makrorazini, ali na mikrorazini treba se prilagoditi. Npr. ako vam je godišnji prihod oko 10 milijuna kuna, valja ga rascjepkati na tri tvrtke da u svakoj od njih dobit ne bude oporezivana s 18 nego s 12 posto. Razlika nije velika, ali princip je princip.