Momentum efekt vrlo je snažan fenomen koji pod posebnim okolnostima stvara osobit organski rast – rast koji se hrani sâm sobom. Zamah gomila energiju vlastitim uspjehom i omogućava sve veće ubrzanje onim tvrtkama koje su dovoljno lukave da ga razvijaju i iskoriste. Takve tvrtke ostvaruju uspjeh za uspjehom, podržavajući održiv rast koji mete sve pred sobom s uznemirujućom lakoćom...’ Ovo je ulomak iz knjige Jean-Claudea Larréchéa ‘Momentum efekt’ (Liderova biblioteka, 2009.). To što je autor napisao za tvrtke vrlo vjerojatno vrijedi i za države kao cjeline. I one bi morale iskoristiti trenutak početka rasta BDP-a. Ako su na početku takvog rasta na čelu vlade pravi lider (ili ekipa), splet povoljnih okolnosti i faza u ekonomskom ciklusu – domaćem i europskom – mogli bi se postići odlični efekti do kraja desetljeća.
Bez osjećaja za vrijeme Nažalost, kako stvari stoje, povoljne okolnosti iskazane u rastu BDP-a većem od dva posto, po svemu sudeći, neće biti iskorištene za ubrzanje. Kao i mnogo puta do sada politička će elita, očito, ako se posloži i kako se god posloži nekakva vladajuća kombinacija stranaka nakon izbora 11. rujna, to što trenutačno nema negativnih trendova i što ne ključa socijalno nezadovoljstvo iskoristiti za pristup ‘ima vremena’. Političari u Hrvatskoj dokazano nemaju osjećaj za vrijeme. Njima je najkraća jedinica četiri godine – koliko u pravilu traje razdoblje do sljedećih izbora. Unutar toga uzrujavaju se kad mi iz realnog sektora, koji smo svaki dan na tržištu, tražimo da se stvari brže slažu. Školski je primjer neiskorištenoga momentuma uvođenje PDV-a potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća. Državna blagajna u kratkom se roku prepunila nakon što je sustav PDV-a zahvatio u zonu sive ekonomije. Umjesto da se prilika iskoristi za rasterećenje biznisa (ili smišljeno usmjeravanje dodatnih poreznih prihoda za poticanje proizvodnje za izvoz), sve je bilo usmjereno u državnu potrošnju. Na kraju 2016. nižu se dobre vijesti. Turistička sezona bila je vrlo dobra, građani više troše, budi se čak i građevinarstvo. Izvoznici, za koje i dalje nitko ne mari, udarnički ostvaruju pozitivne stope rasta. Poboljšava se naplata potraživanja unutar zemlje. Rokovi su bolji nego u drugim zemljama istočnog dijela EU (istraživanje EOS Matrixa). Prema naplati PDV-a među prvim smo zemljama Europske unije... Dugo njegovani mentalitet gubitnika koči društvo u stvaranju ozračja kako je sada trenutak da kao zajednica počnemo pobjeđivati u ligi EU. I da se maknemo sa začelja na koje smo zasjeli prema mnogim pokazateljima. Ali ako je točna tvrdnja novog vođe HDZ-a Andreja Plenkovića da nije problem u mentalitetu nacije, nego u vođama, onda bi onaj tko će voditi zemlju nakon izbora mogao u kratkom roku promijeniti atmosferu ‘u svlačionici’.
Minimalistička očekivanja Sada se u medijima prave sve moguće kombinacije postizbornih koalicija. Sve do velike koalicije SDP-a i HDZ-a. Čak i u takvoj varijanti postavlja se pitanje: a koji će to program voditi novi lider(i)? Jer, ovo što se nudi u sklopu predizbornih programa (a druge programe autistične stranke nemaju), nema ni inovativnost ni kvalitetu koje bi potaknule da se stope dižu s dva na četiri posto pa na pet posto na godinu. Nema tu velike, hrvatskoj stvarnosti primjerene kreacije. Sve nešto po sitno, prepisano iz prijašnjih programa koji su opet prepisani iz nekakvih materijala MMF-a ili Svjetske banke. Stalno se ponavlja teza kako je važno imati stabilnu većinu u Saboru. Naravno da je to bolje od tanke većine. Ali ako vođa i tanke većine ima viziju, znanje, ekipu i zarazni entuzijazam, to se prepoznaje. Pa se od takvoga izglednog pobjednika ne odlazi. Upravo suprotno, onima koji pobjeđuju s vremenom se priključuju drugi. Očekivanja se već sada zapravo svode na to da bar još dvije-tri godine ne odemo opet u recesiju. Nitko to neće javno reći, ali hajdemo se pogledati u ogledalo i priznati da zapravo imamo minimalistička očekivanja. Kao društvo pomirili smo se da ćemo zauvijek biti na začelju EU i boriti se s Bugarskom da ne budemo na posljednjemu mjestu. I čekati da se liga poveća novim državama sa zapadnog Balkana pa da i one budu iza nas. Kratko ekonomsko proljeće kojemu u Hrvatskoj svjedočimo (ima tu mnogo elemenata cikličnosti, počevši od sitnice da nakon sedam godina recesije treba obnoviti bijelu tehniku i namještaj), po svemu sudeći, završit će prije negoli Milanović, Plenković i Petrov dovrše svoje rasprave tko bi trebao biti premijer i tko se komu treba dokazati. Momentum efekt, nažalost, stvar je momenta i, po svemu sudeći, još će jednom biti uludo potrošen.