Dan nakon objave preporuka Vijeća za gospodarska pitanja predsjednice Republike jedan od nas 14 članova tog vijeća uznemireno me pitao: ‘Pa dokad će nas ‘cipelariti’ zbog preporuke o slabljenju kune od dva posto na godinu? Od svih preporuka uhvatili su se samo za deprecijaciju. Nitko ne spominje sve druge preporuke. Glavna je poruka ipak o rastu utemeljenom na proizvodnji i investicijama za izvoz. Jesu li oni uopće čitali preporuke?‘ Odgovor je glasio: ‘Ne brini se! U tri dana javnost će naći novu temu. A da su ih kritičari pročitali, osim časnih iznimaka, nisu.‘ I doista, već sljedeći dan mediji i javnost okrenuli su se pitanju tko je služio vojni rok, a tko nije, kamo je nestalo 300.000 kuna dnevnica iz vremena Milanovićeve vlade i kad će se ‘otvoriti komunistički dosjei‘. Kroničaru ekonomsko-političkih zbivanja odavno je jasno koliko je društvo, u cjelini gledano, povodljivo, površno, uskogrudno, kratkovidno, netolerantno i zaslijepljeno kratkoročnim interesima. Ipak, jedno je kad se to gleda sa strane, kroničarski, a drugo kad i sâm postaneš objekt takva mentaliteta.
Evo nama konsenzusa!
Preporuke Vijeća za ekonomska pitanja predsjednice Republike postigle su nevjerojatan učinak. Zahvaljujući njihovu svođenju samo na preporuku o slabljenju kune od dva posto na godinu postignut je tako rijedak konsenzus u Hrvatskoj. Građani s kreditima u eurima, političari na vlasti i u oporbi, neoliberalni ekonomisti (koji su protiv državne intervencije osim u slučaju HNB-ovih intervencija) itd., svi su pokopali ideju o slabljenju kune. Ali ni najmanje se ne protive aktualnom jačanju kune koje će dodatno pogoditi ionako slabašan izvozni sektor. Kojemu će to biti ‘nagrada‘ za to što je zemlju izvukao iz recesije. Od pet prijatelja iz medija koji su me napali zbog zauzimanja za slabljenje kune nijedan se nije potrudio pročitati te preporuke. Bilo im je dovoljno što su pročitali po portalima. U Vladi su priču o tečaju ignorirali u stilu: ‘Je, je, imate pravo, najvažnija je politička stabilnost.‘ Iako o stabilnosti nije bilo govora, ali valjda je to način da te ignoriraju. U stranačkim krugovima ignorirali su temu. Stižu lokalni izbori, dio glasača ima kredite u kunama, ne treba se igrati. Koji izvoz, važno je osvojiti vlast u općini!
Preporuke Vijeća za ekonomska pitanja predsjednice Republike postigle su nevjerojatan učinak. Zahvaljujući njihovu svođenju samo na preporuku o slabljenju kune od dva posto na godinu postignut je tako rijedak konsenzus u Hrvatskoj.
S HNB-om nema smisla ni raspravljati. Ondje imaju zakon prema kojemu su zaduženi održavati stabilan tečaj i niske cijene. Za drugo ih baš nije briga. A i može im biti. Stvar bi mogla promijeniti tek neka vlada koja bi predložila novi zakon o HNB-u i sastav Sabora koji bi prihvatio obvezu središnje banke da bude zadužena i za rast, a ne samo za stabilnost. Ali to je čisti ZF.
Ubi nas 20 godina stabilnosti
Kad smo već kod stabilnosti, udomaćila se dogma koja glasi: ‘Stabilnost je preduvjet razvoja.‘ Kažu, međutim, da je um poput padobrana, nema od njega koristi ako nije otvoren. Nije svaka stabilnost preduvjet razvoja! Evo, imamo tzv. stabilnost dvadeset godina. Među ostalim, tečaja. I kakav je rast donijela stabilnost? Prosjek rasta BDP-a u 20-ak godina jadnih je 1,5 posto. Potencijal rasta BDP-a procjenjuje se i danas na jedan posto. Čuvari tečaja, naravno, prebacuju odgovornost na neostvarene ‘strukturne reforme‘. Uvijek je kriv onaj drugi. Ali zadržimo se na modelu tečaja nacionalne valute. Hrvatski robni izvoz po stanovniku najmanji je među zemljama EU. Uz postojeći model, međutim, dovoljne su stope rasta izvoza od niskih tri posto da kuna počne jačati. Ispada da su izvoznici kažnjeni kad povećavaju prodaju robe izvan Hrvatske. Što više deviza zarade, to će one manje vrijediti promijenjene u kune.
Ispada da su izvoznici kažnjeni kad povećavaju prodaju robe izvan Hrvatske. Što više deviza zarade, to će one manje vrijediti promijenjene u kune.
Naravno, ima i modela rasta koji ne traže slabljenje kune. Ako treba pomoći izvoznicima, može se to i drugim sredstvima. Ovogodišnji proračun povećao se za 4,6 milijardi kuna. Znate li koliko je od toga predviđeno više za HBOR-ovu dokapitalizaciju? Nula kuna! Ostaje prošlogodišnja (čini se, nepodmirena) obveza od davanja bijedna 33 milijuna kuna HBOR-u. Pojednostavnjeno: ako se povećava državna potrošnja, ako kuna jača pa je uvoz još isplativiji, a Vlada smanjuje troškove poslovanja i uvoznicima, onda je poruka poduzetnicima – ako do sada niste, vrijeme je da se okrenete uvozu i prodaji uvezene robe korisnicima državnog proračuna. Bitno je imati stabilnost. Bar prividnu. Ali onda se ne treba čuditi kad mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, zemlje u kojoj je izvoz manji od 3000 dolara po stanovniku, u Irsku gdje se izvozom na godinu uprihodi 26.000 dolara po stanovniku.