Ova kolumna nastaje 5. travnja 2017. Posljednje vijesti govore da se tržištem proširila panika i da je počelo blokiranje računa ne samo tvrtkama iz sustava posrnulog Agrokora nego i dobavljačima. Čini se da je sustav vrlo blizu točke nakon koje će biti vrlo teško zaustaviti domino-efekt. Mediji javljaju da je jutros u 8.15 u Agrokorov toranj ušao Antonio Alvarez III., krizni menadžer. Zaslužit će svaki orden ako u sljedećim danima ujedini, kako je nabrojio, ‘dioničare, zaposlenike, kreditore i dobavljače‘. Zaboravio je, ili nije htio spomenuti, još jednoga važnog dionika – državu – koja je, među ostalim, počela blokirati Agrokorove račune. A u Saboru je u hitnom postupku Prijedlog zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja (‘lex Agrokor‘).
Kako i piše na naslovnici ovog broja Lidera, ako se u sljedećih deset dana ne postigne dogovor dionika, bit će prekasno za zaustavljanje domino-efekta koji će cijelu Hrvatsku stajati novog približavanja rubu recesije.
Sačuvati trgovine u regiji
Očito je da će najveći dio hrvatskoga gospodarstva platiti cijenu modela kojim je Agrokor, pod vodstvom Ivice Todorića, osobito posljednjih desetak godina, generirao rast Koncerna, ali i njegovih brojnih dobavljača. Sada je važno da se šteta minimizira. A to će, u uvjetima sukobljenih interesa, biti vrlo teško. Dobro bi došlo nekoliko hladnih, mudrih i dalekovidnih glava u ovoj zemlji. Koje bi razlučile bitno od manje bitnog u stvarnom vremenu. Osim zaustavljanja lančanih blokiranja računa dobavljača dobavljačevih dobavljača i dobavljača dobavljačevih dobavljača... treba vidjeti što unutar Agrokorova sadašnjeg sustava ima potencijal i važnost.
Pokazuje se da konglomeratska diverzifikacija kojom se ulazilo u sve moguće i nemoguće djelatnosti nije dala rezultata. Ali osnovnu Todorićevu ideju – širenje trgovačke mreže u regiji – trebalo bi svakako sačuvati.
Pokazuje se da konglomeratska diverzifikacija kojom se ulazilo u sve moguće i nemoguće djelatnosti nije dala rezultata. Ali osnovnu Todorićevu ideju – širenje trgovačke mreže u regiji – trebalo bi svakako sačuvati. Barem na neki srednji rok od godinu-dvije to mora ostati mjesto na kojemu bi domaći proizvođači bili malo zaštićeniji na policama nego u stranim trgovačkim lancima. Nekoliko izvoznika ima istu priču: ‘Konzum nam je plaćao u dugim rokovima, ali preko njegovih smo polica mogli na tržišta u Sloveniji, Srbiji i BiH.‘ Kroz druge kanale načelno su mogli, ali u praksi su im vrata bila zatvorena.
Ucjene nove vrste
Jednako je tako s domaćim tržištem. I tu je potrebno osigurati domaćim tvrtkama koje su bile oslonjene na Agrokorov sustav da u razumnu roku prilagode svoje strategije i taktike novim okolnostima. Stižu informacije da pojedini strani lanci koriste slom Konzuma da hrvatskim dobavljačima preko noći spuste cijene i za 15-ak posto. Kad se ovi pobune, odgovor je: ‘Eno vam Konzuma!‘
>>>Finalizacija standstilla: Agrokor dobiva Glavnog direktora za restrukturiranje
Genijalni su komentari u stilu da sve treba prepustiti nevidljivoj ruci tržišta jer će proizvođači, ako su konkurentni, naći drugi prodajni kanal. Da su mogli, našli bi ga odavno. I što sada? Treba li zaista pustiti da nastupi opet val stečajeva i bankrota ili smo se u zajednicu udružili da bi se lakše podnijele nevolje? Nažalost, pokazuje se da većina najvažnijih stakeholdera dramatično kasni u odlukama. Todorić je Alvareza III. trebao dovesti početkom godine. Prije negoli se Moody‘s oglasio smanjenjem rejtinga. Ili u roku od tjedan dana. Vlada pak ni danas nema cjelovit sustav kako spojiti tržišne aktivnosti i državne intervencije. Svi se sada pjene oko ‘lex Agrokora‘, a privremeni upravitelj, kad bi uime države ušao u toranj na Draženovu trgu, sutradan bi morao od države tražiti izmjenu još desetak zakona i pravilnika. Naprimjer, mogućnost da i Porezna uprava povuče svoju blokadu zbog neuplaćenoga PDV-a. Bez obzira na to hoće li biti nekontroliranoga, ili bar donekle kontroliranoga, raspleta situacije s Agrokorom, poslovni život na nekoj će se razini, uz više ili manje žrtava, nastaviti i poslije toga. I tada će se opet postaviti pitanje: treba li sve prepustiti nevidljivoj ruci tržišta ili bi se trebalo ugledati na uspješnije zemlje koje u konstruktivnom dijalogu s liderima poslovne zajednice promišljaju zajedničku budućnost? Prije Agrokorova posrnuća potencijal rasta hrvatskog BDP-a bio je na jadnih jedan posto na godinu. Ako više ne bude ovog izvaninstitucionalnoga generatora rasta koji je počivao na preskupom zaduživanju i dugim rokovima plaćanja kod kuće, a zamjene nema, opet smo na nuli.