Prošlog tjedna u organizaciji konzultantske kuće PwC i Hanza medije održana je prva rasprava o prijedlozima za novu energetsku strategiju Hrvatske. Mišljenje je jednoznačno, sadašnja je strategija zastarjela. Mnogo se toga u stvarnosti izmijenilo, nisu dostignute planirane potrošnje energenata, a promjene u strukturi goleme su. Neostvareni industrijski rast nije stvorio novu potrošnju, a najave simboličnog industrijskog rasta nastale strukturne probleme još više zaoštravaju jer bez novog prostora u potrošnji teško je provesti promjene u strukturi energenata. Istini za volju, u posljednje vrijeme Hrvatska nije imala većih kriznih situacija. Nije bilo većih nestašica kao prije desetak godina, ali sve drugo u međuvremenu se promijenilo. Hrvatska kreće u zaokret u energetskoj politici kojim se mora omogućiti sigurnost opskrbe, konkurentne cijene i balansiranje u zaštiti okoliša. Fosilna goriva ostaju, ali...
Plin bi trebao najviše rasti – dvostruko više od rasta ukupne prodaje energenata. Treba ga dovesti u sve županije i predvidjeti mjere za poticanje gradnje i održavanje lokalnih mreža.
Prvi put strategiju ćemo donositi kao aktivna članica Europske unije. A Unija je posljednjih godina već mnogo toga promijenila u odnosu na dokumente iz vremena pristupnog usklađivanja. Stupio je na snagu Pariški sporazum, određeni su europski ciljevi 20-20-20, iskomplicirali su se odnosi s Rusijom, grade se LNG terminali i time se bitno mijenja karta plinske opskrbe EU. Naravno, i promjene u američkoj administraciji nisu zanemarive. Već je sada jasno da će fosilna goriva ostati na sceni još nekoliko desetaka godina, iako uglavnom na postojećoj ili nižoj nominalnoj razini.
Ali uza sve to, ukupne količine energije potrebne našem kontinentu znatno će rasti. Stručnjaci kažu da je pritom budućnost plina najsigurnija. U 10-ak godina očekuje se povećanje potrošnje plina možda i za 40-ak posto, dvostruko više od ukupnog rasta prodaje energenata. Nitko više ne želi razgovarati samo o jednom energentu i sve se više raspravlja o energijskom miksu. Tako će to biti i u Hrvatskoj. Strategija sve to mora ujediniti, a parcijalni ciljevi bit će korigirani regulatornim politikama bez opterećenja vlasničkim politikama. I male pogreške mogle bi mnogo stajati i pojedine nacionalne ekonomije dovesti u neravnopravan položaj u odnosu na zemlje u okružju. Riječ je o potrebi ozbiljnog planiranja s mogućim posljedicama.
Posebno su zanimljivi zaključci koji će se izvući u potrebi razvoja u skladu s ekološkim strategijama. Razrješavanje čvorova energetskog i ekološkog planiranja izazov je novog vremena. Ne bi smjeli našteti ni u energetici ni u ekologiji, a trebaju omogućiti gospodarstvu energiju konkurentnu za razvoj i stanovništvu za potrošnju.
Uočavajući važnost teme, na konferenciji je nastupila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Njezin savjetnički tim korektno je posložio cijelu temu u pet pitanja, a potrudili su se predložiti pet prihvatljivih smjernica.
Europeizacija energetike
Integracija elektroenergije iz obnovljivih izvora korjenito mijenja energetski miks na nacionalnoj razini.
Prva je potreba ‘europeizacija’ hrvatske energetske politike. Zadane ciljeve treba dosegnuti prije 2050., jer je rok do 2020. za to prekratak. Sljedeće je pitanje tranzicije s ugljičnog na niskougljični pristup, što će imati direktne posljedice i promjene u nizu drugih industrija. Traži se predviđanje ključnih energetskih projekata, što bi s obzirom na problem i u dosadašnjem odlučivanju (ugljen, Plomin, Peruča, Osijek, toplinska energija, energija uravnoteženja, ekološki standardi) moglo zakomplicirati donošenje strategije. Ali to više podcrtava njezinu važnost. Obnova i dovođenje starih proizvodnih kapaciteta posebno u vodenom dijelu imperativ su i moglo se čuti da se HEP već primio tog zadatka. Integracija elektroenergije iz obnovljivih izvora bitno mijenja energetski miks na nacionalnoj razini. Kao što znamo, ni regulativno ni troškovno u tome nemamo čistu situaciju, a posebno ako ne želimo troškove prelijevati na potrošače.
Predsjednica je upozorila na to da bi strategija morala prepoznati važnost povezivanja hrvatskoga plinskog sustava s onima u Srbiji i BiH, Jadransko-jonskim plinovodom te povezivanje svijeta s LNG terminalom. Na to bih ipak dodao da je potrebno unaprijediti transport plina unutar zemlje. Pokriti tim energentom sve županije i predvidjeti mjere za poticanje izgradnje i održavanje lokalnih mreža. U suprotnom mogli bismo planirati neravnomjeran razvoj. Plin je energent koji bi u nas trebao zabilježiti najveći rast prodaje u skoroj budućnosti. Uz potrebnu afirmaciju geostrateškog položaja Hrvatske u Europi, ne treba zaboraviti razvoj pojedinih naših krajeva i njihovu geostratešku važnost. Pred svima je ozbiljan stručan i politički posao. Populistički utjecaji, koji se nažalost naziru, ne bi trebali ugroziti donošenje ove važne strategije.