26. svibanj 2018.

Možemo li odoljeti najvećem izazovu 21. stoljeća i smanjiti potrošnju?

Medijski natpisi prepuni su upozorenja o ekološkom kolapsu, od osiromašenja tla uzrokovanog krčenjem šuma do sve većeg izumiranja životinjskih vrsta zbog klimatskih promjena. Živimo u novoj geološkoj eri koju znanstvenici nazivaju antropocen, a karakterizira ga veliko zagađenje, nestabilan svijet i neizvjesna budućnost, piše WeForum.

Pojedini dušebrižnici uzrok problema pronalaze u prenapučenosti planeta za što okrivljuju siromašne države u kojima stanovnici imaju znatno veći broj djece od onih u razvijenim državama. Međutim, problem ne leži u tome da postoji prevelik broj siromašnog stanovništva, već bogatog.

Neravnomjerna potrošnja

Posljednjih su godina znanstvenici objavili procjene o ukupnoj svjetskoj potrošnji materijalnih dobara, prema kojoj ljudi godišnje troše više od 80 milijardi tona dobara, od ribe i stoke, do metala, drva i fosilnih goriva, dok održiva razina potrošnje iznosi oko 50 milijardi tona godišnje.

To bi otprilike značilo da uništavamo mrežu života o kojima nam ovisi opstanak, a posljedice su već vidljive. Riblji fond je sve manji, oprašivači izumiru, propadaju poljoprivredna polja, a obalna područja postaju mrtve zone.

>>>U Venezueli masovno mršavljenje zbog gladi, građani u prosjeku izgubili 11 kilograma

Međutim, materijalna potrošnja nije ravnomjerno raspoređena među ljudskom populacijom. Prema najnovijim podacima, ljudi iz najrazvijenijih zemalja svijeta troše znatno više od ostatka. Prosječni stanovnik države s visokim dohotkom svake godine potroši oko 28 tona dobara. S druge strane, stanovnici zemalja s nižim dohotkom potroše manje od 2 tone godišnje. Oni u zemljama sa srednjim i višim dohotkom, kao što su Kina i Brazil, konzumiraju oko 12 tona što je više od prosjeka, međutim manje od polovice iznosa koliko troše stanovnici zemalja poput Britanije i SAD-a.

Kada bi svaka osoba u svijetu konzumirala koliko i prosječna osoba u zemlji s visokim dohotkom bilo bi nam potrebno 3,8 planeta poput Zemlje kako bi nas održavali. S druge strane, ako bi svatko konzumirao koliko i prosječna osoba u ostatku svijeta došli bi do razine održivosti.

Jasni su podaci o tome tko je kriv za ekološku krizu. Od 1990. godine godišnja globalna potrošnja porasla je za nevjerojatne 33 milijarde tona, a udio rasta potrošnje bogatog stanovnika čini 81 posto toga. Drugim riječima, pokretači ekološke krize u bogati stanovnici.

Vratimo se na početak ovog članka gdje smo spomenuli novo geološko razdoblje – antropocen. Sama riječ vodi ka pretpostavci da se radi o apstraktnom, generičkom obliku zbog čega je logično da se pojedini ljudi brinu zbog rasta stanovništva. No, kako ne postoje generički ljudi, već različite vrste društva s različitim vrijednostima, povijesti i ekonomskim sustavima znači da čovjek sam po sebi nije uzrok krize, nego podskup ljudi. Podskup ljudi koji žive uglavnom u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi koji u prekomjernoj potrošnji ne vide ništa pogrešno. Svoje stajalište argumentiraju riječima da njihova gospodarstva proizvedu godišnje više od onoga što potroše.

>>>Djeca su budućnost Iraka, svako četvrto živi u siromaštvu

Ako želimo preživjeti novo doba, bogate će zemlje morati umanjiti svoju potrošnju i to odmah, što možda zvuči zastrašujuće. Ljudi naime strahuju da bi smanjenje potrošnje za 75 posto, koliko je potrebno da se bogate zemlje približe granici sigurne potrošnje, značilo ulazak u siromaštvo i bijedu. No to ne mora biti tako, jer ne znači nužno da je za visoku razinu ljudskog razvoja potrebna velika potrošnja.

Uzmimo za primjer Kostariku. Tamošnja potrošnja po stanovniku sitno je iznad granice održive razine, no istovremeno imaju jedan od najvećih pokazatelja ljudskog razvoja u svijetu. Kostarikanci tako mogu očekivati da će živjeti duže od prosječnog Amerikanca, a sve uz razinu blagostanja i zadovoljstva koja konkurira čak i skandinavskim zemljama. U tom smislu Kostarika ima jedno od najučinkovitijih gospodarstava na Zemlji jer pruža visoku razinu blagostanja uz relativno malo ekološkog pritiska. I dok se za uzor uzimaju zemlje poput SAD-a i Švedske, Kostarika je ta na koju se treba ugledati.

Kako to postići?

Umjesto BDP-a gospodarski rast i napredak trebao bi se mjeriti GPI-jem koji bi u obzir uzimao i razinu zagađenja, iskorištenost prirodnih resursa.

Prvi korak je ograničavanje potrošnje resursa, što bi najbolje bilo postići međunarodnim ugovorom, slično kako je ograničena emisija ugljika. To će promijeniti cijene kako bi one odražavale prave troškove korištenja resursa, a ne bi bilo loše ni uvesti kazne za prekomjerenu potrošnju. Drugi korak je uvođenje pokazatelja napretka što bi značilo da se umjesto BDP-a koriste uravnotežene mjere poput GPI-ja (Genuine Progress Indicator ili indikator pravog napretka) koji u obzir uzima razinu zagađenja i osiromašenja prirodne imovine. Fokusiranje na stopu GPI-ja pomoći će da se povećaju društvena dobra, a smanje ekološke katastrofe.

>>>Piketty i 100 akademika: Nejednakost raste, a situacija će se dodatno pogoršati

No, ne smijemo se zavaravati. Uvođenje GPI-ja zahtijeva radikalne promjene jer trenutačno je primarni gospodarski cilj što veći rast. Taj cilj možda je imao smisla početkom 20. stoljeća, no danas više jednostavno nije prikladan, pogotovo u bogatim zemljama. Vrijeme je, stoga, da se usmjerimo na drugačiju vrstu ekonomije koja je usmjerena na postizanje dobrobiti za sve. Upravo to je i najveći izazov 21. stoljeća, a na našoj generaciji je odgovornost da riješimo izazov.