Stišavanje donedavno dominantne radikalne retorike kao i činjenica da se aktualna predizborna utrka odvija tijekom ljetnih mjeseci ovu je kampanju (ili barem njezin prvi dio) učinilo podnošljivijom nego što je to bio slučaj ikada ranije. Nedavno sam bio na godišnjem odmoru, te nešto manje pratio medije nego inače, no uopće nemam dojam da sam propustio nešto naročito važno. Možda jedini pravi zanimljivi trenutak bilo je sučeljavanje dvaju stranačkih čelnika koje je proteklo mirno i kulturno, te sam nekako osjetio kako baš i nema neke pretjerane potrebe za praćenjem baš svih stranačkih zbivanja.
A onda su taman u tjednu kad sam se vratio u Zagreb zaredali ‘slučajevi‘ poput onoga s prozivkama generala Krstičevića kojeg se počelo napadati kako je predugo bio u JNA u vrijeme početka Domovinskog rata. Na stranu što je takva demagogija posve izvan pameti i racionalnog političkog promišljanja, no vrlo brzo nakon napada na desnicu uslijedio je i onaj na ljevicu u obliku curenja snimke sastanka Zorana Milanovića sa predstavnicima branitelja. Digla se poprilična graja oko snimljenog materijala iako je šef SDP-a više-manje kazao ono što se od njega moglo i očekivati, možda tek preležernim jezikom za javni diskurs, no samim sadržajem realno bi malo tko trebao biti iznenađen. Ja sasvim sigurno nisam.
Ne mislim da će ova dva slučaja pretjerano naštetiti bilo kojoj strani, a SDP-u bi možda moglo i pomoći da podigne koji postotak (treba ipak pričekati ankete i vidjeti posljedice najnovijih događaja). No prilično mi je simptomatično kako su ova dva udara uslijedila u vrlo kratkom roku jedan za drugim i da budem sasvim iskren nisam posve siguran jesu li ih međusobno jedan na drugoga ispalila dva najveća politička igrača. Istini za volju, SDP je ustao u Krstičevićevu obranu putem Ranka Ostojića, a HDZ ipak iskoristio priliku i prozvao Milanovića. No, prva reakcija Andreja Plenkovića bila je daleko ispod zakucavanja koje je mogao odigrati, te se svela na nekoliko fraza o ‘kavanskom dilentatizmu‘. Dakle, baš ništa pretjerano za retoriku koja je uobičajena u vrijeme predizborne utakmice.
Pravo je pitanje zapravo kome zaista odgovaraju ova dva slučaja i jesu li, možda, povezana.
Milanović ima nešto veći raspon političkih oponenata, no ne čini mi se da bi desnica, pa makar i ona tvrda, baš naročito mogla profitirati od ovakve afere osim tek da napakosti mogućem novom premijeru. Uostalom, već se prenosi u medijima kako Velimir Bujanec navodno nije htio emitirati navedeni materijal ocjenjujući kako bi mogao donijeti bodove SDP-u i njegovom lideru na desnom dijelu političkog spektra, nakon čega je sve objavio jedan dnevni list. Ako je istina da je Bujanec odbio objavu, prilično je vjerojatno da curenje nije stiglo iz redova radikalne desnice, barem ne one političke.
Sve ostale opcije i dalje mi se čine otvorenima. Moguće je da je netko od branitelja na svoju ruku snimao sastanak, ali i da je sve iskorišteno kao dio šire priče od strane značajnijih političkih oponenata, možda i onih koji još uvijek misle da mogu zagrabiti u politički bazen ljevice, dok im istovremeno odgovara diskreditacija i druge strane.
U medijima se pojavila i spekulacija da je Milanović sve sam izrežirao kako bi privukao dio birača s centra i desnice. Ni to nije sasvim nemoguće, no osobna mi je impresija da bi se u tom slučaju šef SDP-a vjerojatno htio predstaviti u boljem retoričkom svjetlu nego što je to slučaj na snimci koja je dospjela u javnost.
Što god stajalo u pozadini, šteta je što se kampanja ponovo preselila u smjeru zaoštravanja retorike i jeftine demagogije, pogotovo jer postoji cijeli niz stvari na kojima se obje stranke mogu itekako ozbiljno kritizirati. S druge strane, čak i ovi zaoštreni tonovi daleko su blaži od onoga što se moglo čuti u prethodnoj kampanji, te su više-manje u sferi prljave kampanje u okviru demokratske igre i utakmice. Ustašama i partizanima, srećom, više se nitko ne bavi, no čini se kako je pred nama još uvijek popriličan put da se riješimo besmislenih rasprava o nebitnim stvarima i okrenemo onome što je zaista važno.