27. veljača 2017.

Noam Chomsky: ‘Tko vlada svijetom?‘ optužnica je protiv SAD-a

Da je kojim slučajem zadnja knjiga uglednog intelektualca Noama Chomskog pisana nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast, izgledala bi pomalo drukčije, odnosno njezina središnja teza imala bi krunski i posljednji dokaz. Iako naslov sugerira nekakvo otkrivanje zakulisnih gospodara svijeta, ‘Tko vlada svijetom‘ zapravo je svojevrsna optužnica hegemonije Sjedinjenih Američkih Država od Drugoga svjetskog rata do danas, pri čemu je središnja teza da najmoćniji imperij u povijesti (mjereno apsolutnim mjerilima sposobnosti projiciranja moći) polako propada.

Najvažnija teza, premda implicirana, jest da Amerika zapravo nikad i nije bila nekakva dobronamjerna sila, kako je često vide liberalniji apologeti. Chomsky je skeptičan prema tumačenju prema kojem je nekoć postojala verzija časne i dobre Amerike, koja je vrlo jaka u SAD-u, ali i drugdje u svijetu.

Obilni, ali nabacani dokazi ‘Još jedna uobičajena teza, barem među onima koji nisu svojevoljno slijepi, navodi da je slabljenje Amerike u velikoj mjeri plod njezina vlastitog djelovanja.‘ Koji bolji dokaz za ovo stvarnost može ponuditi od pobjede zvijezde ‘realityja‘ na američkim predsjedničkim izborima? Jedno od najprepoznatljivijih, pa i najomraženijih imena globalne intelektualne scene u knjigu pisanu izrazito nestrukturirano i nabacano ulazi obračunavajući se s kolegama intelektualcima, točnije sortom koja bi se u Hrvatskoj nazivala državotvornom, da bi na ravno tristo stranica nedavno izdanih u Nakladi Ljevak nastavio optuživati svoju domovinu za očiti imperijalizam i mrcvarenje svijeta. Njegova je optužnica vrlo dobro dokumentirana i potkrijepljena zaista obilnom građom koju je SAD stvorio od 1945. nadalje, no, nažalost, i jako nabacana, bez jasna tijeka misli i strukture iznošenja, kao i s vrlo tankim zaključkom, što je posljedica lijepljenja prije objavljenih eseja jednoga na drugog, ali veoma neuredno i urednički krajnje nevješto – toliko loše da je patila i ažuriranost knjige u kojoj nepotrebno nedostaje noviji razvoj spomenutih događaja. Chomsky se fokusira samo na politiku, ekonomije se dotiče samo usputno, u općim mjestima kao što je pad industrijalizacije 70-ih i oslanjanje na financije i eksternalizaciju danas, što je veliki propust u izlaganju i objašnjavanju propasti još jednoga svjetskog carstva.

Slabost ponavljanja

‘U zapadnjačkoj političkoj kulturi smatra se posve prirodnim i prikladnim da ‘predvodnik slobodnog svijeta’ bude nasilna teroristička zemlja koja otvoreno govori o tome koliko je nadmoćna na području takvih zločina‘, piše u poglavlju naslovljenome ‘SAD je vodeća teroristička država‘.

Sljedeće obilježje knjige koje vrlo brzo postaje jasno jest rijetko viđeno ponavljanje teza. U prvih nekoliko poglavlja autor izlaže nekoliko osnovnih tema koje ga muče, ali u nastavku samo skakuće između njih baveći se čas Palestinom i Izraelom, čas Kubom i Južnom Amerikom, čas terorizmom, čas komično prozirnim licemjerjem Zapada. Premda je riječ o stvarima većini svjetskog stanovništva dobro poznatima, jer američke nepodopštine odavno nisu tajna, ovako prikupljeno na jedno mjesto i vrlo precizno dokumentirano ponavljanje recentne svjetske povijesti iz kuta američkog djelovanja ima vrijednost, pogotovo za mlađe generacije čija se opća kultura temelji na memovima s Facebooka. Možda je veća vrijednost u razornu razotkrivanju licemjerja u koje je Zapad u posljednje vrijeme toliko duboko utonuo da više i ne živi u stvarnosti. Ruska ili kineska zaštita državnih interesa u neposrednom susjedstvu nije shvatljiva, ali zato je samorazumljivo da Amerika ordinira i urgira tisućama kilometara od svojega kopna, naravno, zato što je dobra, časna i bori se za sve prave stvari. Jednaka obeznanjenost logike potpuno je progutala i Europu koja već desetljećima pluta u nekoj svojoj verziji svijeta i nikako ne razumije zašto joj se događaju neke stvari. U tom smislu knjiga se svakako isplati pročitati premda se Chomsky potpuno koncentrira na Ameriku, ostavljajući ovaj put Europu po strani. Vjerojatno zato što se većina uvida može lako primijeniti i na Stari kontinent. Na kraju, Europa je Ameriku naučila sve što zna.

Nabrajanje i citiranje

Stilski pak knjiga pati i od prevelike sklonosti nabrajanju i citiranju koje vrlo brzo počne umarati čitatelja jer sadržajno prestane služiti svrsi. Chomsky voli digresije, voli ići u nepotrebne detalje i ponavljati teze, čak i istovjetne misli; katkad je i netočan i površan, a citiranje drugih nerijetko prerasta u profesorsku vježbu pisanja znanstvenog rada, a ne knjige za široku publiku. Kad je riječ o strukturi, glava i rep priče ostaju prilično nejasni, posebice nakon što postane razvidno da knjiga zapravo ne nudi odgovor na osnovno pitanje iz naslova, nego ga u najboljem slučaju implicira.

Krivnja elita

Ne možemo steći realističnu sliku o tome tko vlada svijetom i istodobno zanemarivati ‘gospodare čovječanstva‘, kako ih je nazvao Adam Smith: u njegovo doba to su bili engleski trgovci i vlasnici manufaktura. Danas su to multinacionalni konglomerati, divovske financijske institucije, maloprodajna carstva i slične poslovne organizacije.

Krive su gospodarske i političke elite čije je ponašanje, demokraciji usprkos, često suprotno razmišljanju i željama naroda. ‘Javnost na domaćem planu ponajprije zabrinjava velika kriza na području zaposlenosti. (…) Financijske institucije pak najviše zabrinjava deficit. Stoga se razgovara samo o deficitu. Većina stanovništva (72 posto) podupire rješavanje deficita oporezivanjem najbogatijih. Smanjenju prava u zdravstvenom sustavu protivi se većina (69 posto u slučaju Medicaida, 78 posto u slučaju Medicarea). Vjerojatan ishod stoga je upravo suprotan‘, demonstrira taj raskorak Chomsky. Sigurnost, jedna od središnjih tema u proteklih nekoliko desetljeća, jednako je lažna priča, smatra, zato što državu nije nimalo briga za sigurnost građana, nego za sigurnost države od građana. ‘Zapravo se vrlo argumentirano može tvrditi da je glavna briga vlade osiguravanje državne moći od pučanstva.‘ Amerika slabi, ali još se ne može otpisati, uočava autor, međutim, u knjizi nigdje ne nudi odgovor na pitanje tko bi točno trebao zamijeniti Ameriku na svjetskom tronu i kako. ‘Unatoč tim žaljenja dostojnim lamentacijama Sjedinjene Države i dalje su najdominantnija sila, bez prave konkurencije na obzoru, i to ne samo u vojnoj dimenziji, u kojoj, svakako, Sjedinjenim Državama uopće nema ravnih država. Kina i Indija zabilježile su ubrzan (iako izrazito neegalitaran) rast, ali su i dalje vrlo siromašne zemlje, sa silnim unutarnjim problemima s kakvima se Zapad ne suočava‘. U tome moru relativno apsolviranih istina koje neki ne vide pokraj zdravih očiju vjerojatno je najvažnija, premda implicirana, teza Chomskoga da Amerika zapravo nikad i nije bila nekakva dobronamjerna sila, kako je često vide liberalniji apologeti. Ideja da je nekoć postojala verzija časne i dobre Amerike vrlo je jaka ne samo u Americi nego i drugdje u svijetu, no Chomsky je, blago rečeno, skeptičan prema takvom tumačenju.

Točan prikaz kubanske krize

Povijest obično američki sukob sa Španjolskom zbog Kube potkraj 19. stoljeća smatra početkom otvorenog američkog angažmana izvan svojih granica, a romantična interpretacija redovito govori o pomoći kubanskom narodu protiv jarma imperijalističke Španjolske. Istina je, naravno, uvelike drukčija: Amerika je od Kube napravila jednu od svojih prvih kolonija. U moru primjera taj otok posebno je zainteresirao Chomskoga i proteže se kroz cijelu knjigu, kao i američko kinjenje Palestinaca u suradnji s Izraelom. Tim dvjema pričama vraća se stalno i troši velik broj stranica na njihovo razlaganje, vjerojatno jer prva demonstrira jedan od rijetko uspješnih otpora nasilju obližnjeg Golijata, a druga ilustrira dubinu i ciničnost američke politike koja poput Penelope danju tobože traži rješenje, a onda ga noću skrivećki sabotira. Svakako u tom kontekstu treba odati počast Chomskom koji među rijetkima točno prikazuje kubansku krizu 1962. kao poraz američke vanjske politike iako je službeno tumačenje povijesti sasvim suprotno.

Istraživanja globalnog javnog mnijenja pokazuju da najveći broj ljudi smatra da su upravo Sjedinjene Države najveća prijetnja miru u svijetu. Nasreću, Amerikanci su pošteđeni toga beznačajnog podatka.

Više zainteresiran za dokazivanje stvarna karaktera američke države nego za eventualna rješenja trenutačnih problema ili predviđanje bliske budućnosti, bezbrojne slučajeve izravnog i neizravnog američkog silovanja Južne Amerike, Bliskog istoka i Azije autor iskorištava kao podlogu za konačnu optužbu, da je Amerika teroristička država. ‘U zapadnjačkoj političkoj kulturi smatra se posve prirodnim i prikladnim da ‘predvodnik slobodnog svijeta‘ bude nasilna teroristička zemlja koja otvoreno govori o tome koliko je nadmoćna na području takvih zločina‘, piše u poglavlju naslovljenom ‘SAD je vodeća teroristička država. ‘I posve je prirodno i prikladno da dobitnika Nobelove nagrade za mir i liberalnog ustavnog pravnika koji je na vlasti (Obama, nap. a.) brine samo pitanje kako takve akcije provoditi još učinkovitije.‘ Chomsky ovdje govori o akcijama opremanja i podupiranja raznih dubioznih krvoločnih skupina po svijetu, za što je CIA odavno specijalistica bez premca. Svoju tezu efektno pojačava podacima koji nedvosmisleno pokazuju kako cijeli svijet upravo Ameriku smatra glavnom prijetnjom svjetskomu miru. ‘Istraživanja globalnog javnog mnijenja pokazuju da najveći broj ljudi smatra da su upravo Sjedinjene Države najveća prijetnja miru u svijetu. Nasreću, Amerikanci su pošteđeni toga beznačajnog podatka.‘

Od Smitha do Chomskoga

U posljednjem dijelu knjige, koji bi trebao ponuditi konačne odgovore, prognoze i zaključke, Chomsky je vrlo slab, možda i najslabiji. Posljednjih pedesetak stranica onoga što je zapravo zbirka eseja posvetio je obračunu s državnom propagandom u SAD-u, nepostojećoj iranskoj prijetnji te razočaravajuće očitom odgovoru na veliko pitanje knjige. ‘Ne možemo steći realističnu sliku o tome tko vlada svijetom i istodobno zanemarivati ‘gospodare čovječanstva’, kako ih je nazvao Adam Smith: u njegovo doba to su bili engleski trgovci i vlasnici manufaktura. Danas su to multinacionalni konglomerati, divovske financijske institucije, maloprodajna carstva i slične poslovne organizacije.‘ Na kraju autor izražava tračak nade u snagu javnog mnijenja koje još uspijeva onemogućiti barem neke namjere političkih i ekonomskih  elita, ponavlja pitanje uglednog kolumnista Financial Timesa treba li Amerika prepustiti dio utjecaja i formiranje tuđih zona interesa te zaključuje da i nema previše izbora. Jačanje drugih velikih država činjenica je koju SAD teško može spriječiti. Šteta je zato da taj uvid Chomsky ne oblikuje u koherentan zaključak u kojem bi priznao da Amerika, realno, više ni izdaleka ne utječe na svjetske događaje koliko je to nekoć mogla. Umjesto toga njegova je knjiga izrazito ideološki opterećena obračunom s prošlošću, zbog čega propušta vidjeti da se SAD u posljednje vrijeme jako hvata za slamke. Zaista, je li prije trideset godina netko mogao zamisliti da predsjednik strateški iznimno važnih Filipina Rodrigo Duterte psuje američkog predsjednika i poživi? Nered koji nedvojbeno pravi nered je sile u opadanju koja očajnički pokušava zadržati svoju moć, a ne planski vođeno kontroliranje svijeta. I u tome je danas stvarna opasnost za svijet.

Tko je Noam Chomsky

Poznat u svijetu ponajprije kao jedan od najistaknutijih ljevičarskih intelektualaca koji ruši tabue u američkoj percepciji sebe i svijeta, Noam Chomsky u struci je poznat i kao ‘otac moderne lingvistike‘ zahvaljujući radu ‘Sintaktičke strukture‘ u kojem je predstavio ideju transformacijske generativne gramatike. Široj javnosti postaje poznat 60-ih godina prošlog stoljeća zahvaljujući prosvjedima protiv rata u Vijetnamu, eseju ‘Odgovornost intelektualaca‘ i smještanju na popis neprijatelja države tadašnjega predsjednika Richarda Nixona. Usprkos impresivnoj karijeri u struci, koju je zadužio revolucionarnim uvidima u kognitivne procese i funkcioniranje ljudskog uma, svjetsku je prepoznatljivost stekao političkim aktivizmom u čijem je središtu za američko društvo neuobičajeno otvorena i oštra kritika popularnih američkih mitova.