Aktualno
StoryEditor

Novotny: Istanbulska konvencija može snažno utjecati na ekonomski razvoj

15. Travanj 2018.

Hrvatska je ekonomija, uz Bugarsku, najslabija u Europskoj uniji. Rast u Hrvatskoj u idućih pet godina mogao bi biti prema stopama između 2,5 i tri posto, dakle prema znatno nižim od realno mogućih. Rast u EU je naime još uvijek relativno snažan, a kamatne stope izrazito niske. Europska se ekonomija nalazi u fazi ekspanzije i približava se vrhuncu ovog ekonomskog ciklusa. Vrijeme konjukture na europskim tržištima zemlje Srednje i Istočne Europe, danas članice EU, iskoristile su za ubrzavanje rasta i približavanje stupnju razvijenosti zemalja ‘stare Europe‘. Slovenija, Slovačka, Rumunjska i Bugarska mogu u idućim godinama očekivati rast veći od četiri posto, što je u Hrvatskoj nezamislivo. Zašto smo, unatoč raspoloživim resursima i povoljnom geografskom položaju, ekonomski neuspješni? Odgovor na to pitanje može se pronaći u ekonomskoj teoriji i novijim istraživanjima. Možemo preporučiti čitanje knjige Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona iz 2012. ‘Zašto neke nacije nisu uspješne – izvori moći, bogatstva i siromaštva‘, koja nam pokazuje kako dugoročni razvoj i povećavanje nacionalnog bogatstva ovisi o razvoju institucija u nekoj zemlji.

Nedovršena država

Jačanje institucije zaštite žena i njihove uloge u znanosti, obrazovanju i ekonomskom životu vodi prema jačanju tolerancije koja je uza širenje tehnologija i privlačenje talenata sastavnica ekonomskog razvoja u postindustrijskom vremenu.

Hrvatska svoje institucije nedovoljno jača. Štoviše, vrlo često se političari odlučuju na česte izmjene postojećih institucija ili djelomičnu primjenu institucija koje predstavljaju najbolju praksu u tržišnim demokracijama. Hrvatska je dakle institucionalno nedovršena država, još uvijek se nalazi u procesu tranzicije s neizvjesnim ishodom: hoće li izbor pasti na stvaranje ekonomskog sustava slobodnog poduzetništva i tržišne demokracije (uz fair socijalne politike) ili ekonomskog sustava dominatno državnoga kapitalizma kakav danas izgrađuje Rusija i pokušava Mađarska.

Dosadašnji institucionalni razvoj u protekla dva desetljeća odvijao se pod pritiscima različitih društvenih skupina, ideološki često na prvi pogled suprotstavljenih, ali koje zapravo imaju iste ciljeve: zamrznuti ekonomski razvoj u nekom prošlom vremenu. Iako se može činiti nepovezanim, prihvaćanje jedne suvremene institucije kao što je Istanbulska konvencija Vijeća Europe može imati snažne indirektne učinke na budući ekonomski razvoj. Naime, jačanje institucije zaštite žena i njihove uloge u znanosti, obrazovanju i ekonomskom životu vodi prema jačanju tolerancije kao jedne od tri sastavnice, uza širenje tehnologije i privlačenje talenata, ekonomskom razvoju u postindustrijskom vremenu. Zamijeniti suvremene institucije onima tradicionalnih društava, koja zapravo više nigdje ne postoje, jednako je besmisleno kao zamjena električnih žarulja svijećama.

Ignoriranje industrije 4.0

Institucije se moraju prilagođavati snažnim promjenama koje donosi ubrzano širenje novih, disruptivnih tehnologija. Zamjena jednostavnih i teških manualnih poslova robotima nije više znanstvena fantastika već industrijska stvarnost, čak i u Hrvatskoj. Roboti s određenom razinom umjetne inteligencije (koje se čovjek zasigurno ne treba bojati jer je na razini kukaca) mogu zamijeniti desetak ljudi i u kratkom roku podići produktivnost. Zamrzavanje društvenih (i radnih) odnosa u vremenu druge industrijske revolucije, koju obilježavaju masovna industrijska proizvodnja i jednostavni poslovi te socijalna stratifikacija na klasu radnika i kapitalista, odnosno ignoriranje četvrte industrijske revolucije koja se odvija u Europi pred našim očima (industrija 4.0) zasigurno vodi prema stagnaciji investicija, niskoj razini produktivnosti i konkuretnosti, gubitku radnih mjesta, ekonomskoj stagnaciji i poticanju emigriranja obrazovanih ljudi. A upravo se to događa u hrvatskom gospodarstvu: nedostatak investicija u nove (disruptivne) tehnologije kao neposredna posljedica straha od promjene društvenih odnosa (neka će radna mjesta nestati, neka će se stvoriti, netko će se obogatiti) te širenje mita o potrebi državnog paternalizma koji će pokriti manjkove produktivnosti.

Točno je da primjena novih tehnologija znači izlazak iz tradicionalnog društva podijeljenog na klase te zahtijeva promjene u društvenim i ekonomskim institucijama te obrazovnom sustavu. Današnje obrazovne institucije u Hrvatskoj ne omogućavaju ulazak u industrijske i društvene odnose 4.0, proces u kojem su već mnoge europske i izvaneuropske nacije. To pak znači siguran put u ekonomsku stagnaciju ili čak nazadovanje, karta za budućnost i napredak je izgubljena.

19. travanj 2024 05:51