08. srpanj 2016.

Opinion: Biznis treba odgajati ljude koji neće ovisiti o državnim poticajima

Prošlog rujna pisao sam o mladiću koji je napustio ured savjetničke tvrtke konstatirajući da tijekom šest mjeseci provedenih u njemu nije vidio ‘ni Sunca ni Mjeseca‘. Smatrao sam to mladenačkom nestrpljivošću i željom za poslovnim uspinjanjem i uspjehom ekvivalentnom brzini kojom se to događa u filmu. Deset mjeseci kasnije taj isti mladić zamolio je svoga bivšeg poslodavca da mu napiše preporuku koja će biti sastavni dio aplikacijske dokumentacije na neki od međunarodnih diplomskih studija. Izgleda da će mu se činjenica da je radio mnogo, na vrlo konkretnim zadacima na jednako konkretnim projektima početi vraćati brže nego što je mislio! Da nije radio koliko je radio, ne znam o čemu bi njegov poslodavac bez zamuckivanja i izmišljanja pisao u predmetnoj preporuci.

Priča o magarcu

Mnogo rada i angažmana je kao priča s magarcem – možda ide sporije od druge četveronožne živine, ali ide i dođe do cilja (u pravilu noseći mnogo veći teret od drugih!) – i stvara razumne preduvjete da te vlastiti rad i angažman ipak nagrade (ako ničim drugim barem preporukom i upisom na željeni studij). Istodobno, njegov bivši poslodavac neće imati problema sastaviti rječitu preporuku u stilu pokojnoga Jože Pankretića, kojeg su za vrijeme njegova boravka za saborskom govornicom pitali kako tako tečno govori s obzirom na to da je imao najmanje škole od svih zastupnika. A on im kaže – samo zato što govorim istinu. Tako će i taj mladić, zahvaljujući vlastitom angažmanu, dobiti iskrenu preporuku da je sposoban ozbiljno i predano raditi, neovisno o mladenačkoj nestrpljivosti. U svakom slučaju, trebaju nam ambiciozni, ali strpljivi, izrazito marljivi, tržišno orijentirani, od državne pomoći cijepljeni i nadasve kreposni kadrovi (razboriti, dosljedni u pravednosti, nesmeteni u jakosti i prvi u umjerenosti). Nije ih lako pronaći zaokružene i izbrušene, ali se kao poduzetnici ne smijemo pokolebati i malodušno odustati od upornog pokušavanja kreiranja takvog tima – i to ne floskulama o tome što bi država trebala napraviti za nas (i njih) nego preuzimanjem odgovornosti i stvari u svoje ruke – svatko u svojoj maloj butigi! I što manje slušati one koji rade s državom kako se ne bi pokolebali iz dva suštinski suprotna razloga – jer je država nekome omogućila da za nju radi prema uvjetima koji su iznad razumnih kao rezultat mudro skrojenih natječaja (a novac je našla zavlačeći ruku u džep onima u privatnom sektoru) ili im nešto nije dala, a navodno je obećala (npr. razne ‘poticaje‘ za koje je opet ruku zavukla u džep dijelu privatnog sektora koji te iste poticaje nema!).

Pjevači himne

Paralelno s pričom u kojoj pojedinac uzima stvari u svoje ruke, ponovno se aktualiziralo pitanje isplate državnih poticaja. Jednostavno je frustrirajuće slušati te priče, ako ni zbog čega drugog onda zbog sljedećih razloga: Neki ih dobivaju temeljem predočene dokumentacije, a ne realnih tvorevina – jako zabrinjava sklonost dijela primatelja poticaja da se hvale kako su dobili poticaj, ‘a ništa nisu zasadili‘ jer je stvar ‘u ispravnoj dokumentaciji‘. Vjerujem da velik dio takvih zdušno pjeva hrvatsku himnu dok razmišlja kako tu istu državu prevariti. Onaj kojega se ‘potiče‘ s vremenom najčešće kreira poslovni model koji je potpuno ovisan o poticajima, što sugerira podložnost hirovima politike. Biznisi ovisni o poticajima poprilično su rizični i u pravilu daju izrazito skromne prinose na investirani kapital u usporedbi s operativnim rizikom kojem su izloženi. Poticaji su izrazito netržišni – država uzima porez jednom poduzetniku da bi ga distribuirala drugom u sektoru koji dobiva poticaj. Mudrije bi bilo ne uzimati prvom i ostaviti mu likvidnost pa neka sam odluči hoće li se baviti poslom ovoga drugog (ne čekajući da mu država bilo što doznači u obliku poticaja). Istodobno ovaj drugi moći će prodati po višoj cijeni onom prvom jer će prvi imati više novca zato što mu je država uzela manje poreza (pa ni ovom drugom neće biti potrebni poticaji!). Istina, poticaje imaju i druge države, ali to je prvoklasno političko, a ne ekonomsko pitanje. Tko misli da je politika savršena izvan Hrvatske, jako se vara – pola Britanaca hoće, a pola neće EU (i to EU u kojem više od pola proračuna ide na razne poticaje!); Grci, dužni ko Grčka,  izmjenili su nekoliko vlada u zadnjih par godina; Španjolci nikako da slože vladu; Belgija više godina bez vlade; Trump mogući predsjednik SAD-a; body builder guverner Kalifornije... Pravi cirkus. Zanimljivo je da je upravo kalifornijski Silicon Valley sjedište dvije trećine svih svjetskih poslovnih nosoroga (kompanija čija je tržišna vrijednost veća od milijardu dolara). Uvjeren sam da nijedna nije stasala čekajući državne poticaje!

Autor: Andrej Grubišić