01. veljača 2019.

Pet oaza suverenosti u kojima Hrvatska može sama odlučivati, ali to ne želi

LNG, avioni, Ina, brodogradilišta... Hrvatska čini ustupke stranim centrima moći na štetu vlastite ekonomije jer političke elite ne razlikuju ‘ne smije se‘ od ‘mora se‘. Između toga dovoljan je prostor za odlučivanje i samostalno vođenje države.

Moćne se države (od)uvijek ponašaju kao gangsteri, a slabe kao prostitutke, zaključio je svojedobno Stanley Kubrick. Teza je danas globalno upakirana u fini celofan, no zaključak nipošto nije ‘omanuo‘. ‘Male otvorene zemlje‘, kako si oduvijek tepamo, nemaju baš beskonačan vanjski prostor za mahanje suverenošću. Ako k tome nemaju resursa, recimo naftu ili neke tehnološki dragocjene metale, nemaju ni aduta za pregovaranje o boljoj poziciji (iako primjer Sirije, koja ima adut, ali nije prostitutka, pokazuje kako stvari mogu završiti).

Izdvojili smo prostor u kojem još postoji sloboda odlučivanja u domeni nacionalne države:

1. Monetarna politika

Iako guverner voli reći da manevarski prostor monetarne politike, barem radi pokretanja/spašavanja ekonomije, ne postoji, EU ga nije ukinuo. Američki FED, primjerice, postoji da bi ispunio glavni cilj – punu zaposlenost. HNB-u taj cilj nitko ne brani, pa ni Europska središnja banka (ECB). Tijekom krize, uostalom, ECB je otpuštanjem likvidnosti pokazao da može i drukčije osim brige za stabilnost cijena. Posebno to vrijedi dok smo izvan eurozone. HNB, dokazao je to i bivši guverner, ima dovoljno alata da pomogne realnom sektoru iako tu činjenicu amnestira općepoznata slaba točka – nesuradnja fiskalne vlasti.

2. Industrijska politika

Nema zemlje koja je nema. Nitko nam ne brani da je osmislimo. Posljednji Junckerov govor upravo je o tome, o potrebi izgradnje europske industrije, posebno u smjeru pametne specijalizacije i četvrte industrijske revolucije. Politika mora postojati kako bi pripremila strukturu zemlje za novu industriju. EU standardizira procese, ne i sadržaj, pa tvrdnje da nešto ne smijemo ne drže vodu.

3. Fiskalna (i porezna) politika

Nijedno tijelo u EU Hrvatskoj ne propisuje kakve stope i koliko njih mora imati porezni sustav. Može ih ukidati, nametati, smanjivati, povećavati u skladu sa stanjem gospodarstva i radi njegova njegova poticanja i rasta. Osim što se mora uklopiti u tzv. mastriške kriterije vezane uz javni dug i deficit državnog proračuna, za sve drugo karte su otvorene.

4. Politika poticanja izvoza

Svi će graknuti da to u EU nije dopušteno, no svi znamo da se svaka zemlja itekako lomi ne bi li raznim alatima pogurala svoj izvoz. Recimo, može i smije primjenjivati tečajnu politiku i primarnu emisiju za potporu izvoznicima. Može i smije kanalizirati bankarsku likvidnost u jamstvene sheme, jamstva i osiguranja. Može i smije odobravati izravne nepovratne potpore malim i srednjim tvrtkama. Sve to, primjerice, primjenjuju Austrija, Irska i Velika Britanija, i nisu dobile po nosu. U vrijeme najžešće krize Njemačka je brutalno gurala vlastitu industriju i izvoz.

5. Javna politika Pod tutorstvom nije ni bilo koja druga od tridesetak javnih politika, od obrazovne i socijalne do zdravstvene, mirovinske ili demografske. Bez obzira na globalno posložene karte i naš geopolitički položaj za stanje ekonomije, dakle i naših osobnih računa, ne možemo zavjerenički uprijeti prstom ni u koga drugoga osim u sebe same. Gospodarsku stagnaciju koju živimo skrojili smo potpuno sami gore pobrojenim politikama kojima zapravo nitko ne upravlja.

 

Detaljnije o olakom prepuštanju ekonomske suverenosti  Hrvatske stranim centrima moći čitajte u novom broju digitalnog i tiskanog Lidera koji vas čeka na kioscima Tiska i iNovina.