Državna birokracija je konstrukcija u kojoj je osoba prikladno odvojena od ekonomskih posljedica vlastitih odluka i radnji. To je posebice istina što je stupanj centralizacije moći veći – naime, kako je rekao Nassim Nicholas Taleb, mnogo je lakše macrobull...t nego microbull...t. Najpristojniji hrvatski prijevod bio bi da je prodavanje magle na makrorazini mnogo jednostavnije od onog na mikrorazini. Kod ekonomskih tema, najveća količina makromagle kreira se u postupcima vlasti koji za svrhu imaju ‘obranu nacionalnih strateških ekonomskih interesa‘. Problem je u tome što takvi postupci (gotovo) uvijek imaju četiri zajedničke karakteristike: (1.) predlagatelji iznose hipoteze, a ne empirijski dokazane činjenice, (2.) kao mogući rezultat provedbe mjera objavljuju se samo pozitivni učinci i to za ograničenu skupinu dionika, a istodobno se (3.) prešućuju negativne posljedice za druge dionike koje se diskriminira ili im se nanosi šteta, a sve u okolnostima u kojima (4.) predlagatelji i provoditelji tih ideja nisu izloženi nikakvom materijalnom riziku niti su stvarne žrtve eventualnih pogrešaka.
>>>Manjinski dioničari Agrokora zadovoljni potezima Fabrisa Peruška
Krenimo redom:
1. Hipoteza o stečaju (nestanku) Agrokora bez ‘lex Agrokora‘
Nitko od onih koji su tu tezu bezbroj puta iznijeli u javnosti nikada nije radio na nečem sličnom kreiranju zakona poput ‘lex Agrokora‘ niti je u praksi sudjelovao u provođenju radnji propisanih takvim zakonom. S obzirom na to da ničije znanje ne ide mnogo dalje od stečenog iskustva (koje sudionici ovog postupka nemaju jer jednostavno nije bilo ovakvih postupaka!) te s aspekta akademske sumnjičavosti, ali i praktične mudrosti, teško je nekritički prihvatiti takvu hipotezu jer nema nijednog kvalitetnog i dovoljno argumentiranog dokaza koji je podupire. Zašto se takve odluke tako olako donose? Sasvim sigurno jednim dobrim dijelom zbog toga što donositelji takvih odluka nisu stvarni snositelji njihovih eventualnih štetnih posljedica. Dakle, nemaju ‘skin in the game‘!
Najviše makromagle stvara se u postupcima vlasti čija je svrha ‘obrana nacionalnih strateških ekonomskih interesa‘. No takvi potezi zasnivaju se na hipotezama, objavljuju se samo pozitivni učinci, a prešućuju negativne posljedice za ostatak gospodarstva – i političari ne snose nikakav materijalni rizik.
>>> Novu izvanrednu upravu Agrokora dočekala likvidnost od 1,68 milijardi kuna
2. ‘Obrana‘ radnih mjesta i ‘zaštita‘ domaće industrije
Promotori državnog intervencionizma (lijevi i desni jednako) jako su dobri u branjenju neproduktivnihradnih mjesta koja se u Agrokoru brane (zakonskom!) zabranom isplate glavnice i kamata vjerovnicima, a u ostalim slučajevima ekscesivnim oporezivanjem hrvatskih građana koji prisilno plaćaju subvencije i poticaje za proizvode koje svojevoljno ne bi kupovali ili su prisiljeni plaćati višu cijenu proizvoda koji bi u suprotnom mogli kupiti jeftinije ili što se umjetnim održavanjem jednog neproduktivnog onemogućava ostatku gospodarstva otvaranje barem dva tržišno opravdana radna mjesta. Jasan je i razumljiv interes privilegiranih i štićenih skupina, ali tu nije riječ ni o kakvom nacionalnom strateškom interesu, nego životu manjine na račun većine.
Ovdje nije riječ o mom izbjegavanju solidarnosti, nego o nazivanju stvari ispravnim imenom – riječ je o prisilnom uzimanju. I ovdje, kao i u prethodnom primjeru, promotori ovakvih postupaka ne snose nikakvu direktnu materijalnu posljedicu svojih promašaja i zato su osokoljeni konstatirati kako, uza sve što rade, i sami pišu zakone. Glavni snositelji štete su hrvatski građani, koji prema paritetu kupovne moći (uz Bugarsku) imaju najniži bruto domaći proizvod per capita u Europskoj uniji. Rezultati ovakvog postupanja su i najniža stopa radno aktivnog stanovništva i gotovo dvije trećine populacije direktno ovisne o državnoj potrošnji.
>>>Sberbank odustaje od tužbi, postignut dogovor s Agrokorom – N1
3. Visoki standard strateški je nacionalni ekonomski interes
Moja hipoteza je da je najveći strateški nacionalni ekonomski interes visok standard življenja hrvatskih građana. S tako postavljenim ciljom bit ćete stvarni ekonomski patriot. Nadalje, na taj ćete način kratkoročni populizam potčiniti dugoročnim ekonomskim koristima. Jaka ekonomija znači i ‘jaku državu‘, što je savršeni primjer zdravog nacionalizma. S obzirom na to da jaka ekonomija zahtijeva ekonomski liberalizam (ravnopravno tržišno natjecanje na otvorenom tržištu koje uključuje stalno rađanje i propadanje kompanija te nerijetko i privremeni gubitak radnih mjesta!), lako je zaključiti (kao što je to lijepo napisao kolega Velimir Šonje) da je ekonomski liberalizam jedan od najpoželjnih oblika nacionalizma. Naposljetku, državna intervencija nerijetko je brza, a tržišni mehanizmi ponekad spori i zahtijevaju vrijeme kako bi stvari došle na svoje mjesto, međutim, ne zaboravimo da se providnost sporo kreće a vrag je uvijek u žurbi!