• Pratite nas na:
15. lipanj 2019.

Populizam: Tradicionalna politika lažno obećava ostvarivo, populisti neostvarivo

Usprkos ulasku danas najprostijeg izraza u političkoj terminologiji u službenu evidenciju prije nekih 150 godina, korijene populizma može se naći u starom Rimu u obliku pučkog tribuna, ali u najširem smislu vjerojatno i kod prvih organiziranih ljudskih zajednica (rušenje povlaštenih u ime obespravljene mase jedan je od najstarijih političkih motiva). U svom modernom obliku nastao je potkraj 19. stoljeća u SAD-u, ali su ga tek internet, pogotovo društvene mreže, uveli u zlatno doba koje sada proživljava iz sasvim očitih razloga.

Populizam je prije svega političko djelovanje temeljeno na ideji da u društvu postoje dvije osnovne skupine – prečisti narod i nečiste elite. Antisustavno ponašanje glavna je razdjelnica između populizma i klasičnog političkog djelovanja

Populizma je bilo uvijek, samo su se kanali komunikacije promijenili, odnosno povećao se njihov broj i vrsta. S pomoću društvenih mreža i ostalih web kanala populističke ideje puno lakše dolaze do ljudi te je sve teže običnom biraču razaznati što je istinita, a što lažna vijest na internetu – smatra Gordan Turković iz CTA komunikacija.

Izvršitelji volje naroda

Doprijeti do naivnih, preplašenih i frustriranih masa dezinformacijama, bajkovitim obećanjima, teorijama zavjere i notornim izmišljotinama upakiranima u besramno i djetinjasto podilaženje nikada nije bilo lakše. No, izraz koji ljudima sada već i nesvjesno zna ispadati iz usta nije lako razlikovati od klasičnih oblika političkog djelovanja, pogotovo kada je demokracija u pitanju.

Ako je demokracija sustav u kojem narod bira svoje predstavnike, i to je, kažu svi, dobra stvar, zašto je onda loše kada se političari proglašavaju izvršiteljima volje naroda? Štoviše, ne izjašnjavaju li se svi političari, ne samo u demokraciji, kao ponizni sluge naroda? U čemu je onda razlika?

Upravo iz ovog razloga, jedinstvene, općeprihvaćene definicije nema i razlike treba tražiti u specifičnim obilježjima koja prate ono što se popularno naziva populizmom. Populizam je prije svega političko djelovanje temeljeno na ideji da u društvu postoje dvije osnovne skupine – prečisti narod i nečiste elite.

Moderna ‘politička babaroga‘ tako svoju osnovnu legitimaciju nalazi u suprotstavljanju iskvarenim političkim elitama, a u interesu nevinih i poštenih plebejaca koji se ne mogu načuditi korupciji svojih političara. Drugim riječima, antisustavno ponašanje glavna je razdjelnica između populizma i klasičnoga političkog djelovanja.

Osim toga, populisti obično ne mare previše za demokratske, institucionalne procedure i radije se oslanjaju na vlastitu interpretaciju narodne volje i izravnu demokraciju putem referenduma (doduše, samo kad procjenjuju da će proći njihova verzija), a pojedinci iz tih redova su, pogotovo u posljednje vrijeme, skloni sirovom i neukusnom ponašanju, nakon što su shvatili da ono sjajno prolazi.

Više nije dovoljno samo odvojiti se od političke elite jednostavnijim i razumljivijim govorom već treba usvojiti i kompletan habitus svoje publike odbacivanjem osnova pristojnog ponašanja.

Donald Trump, filipinski predsjednik Rodrigo Duterte i potencijalni britanski premijer Boris Johnson sjajni su primjeri ovog relativno recentnog dodatka populizmu, ali nije teško ni u našem selu naći osobe koje utjelovljuju ovu specifičnost. Populisti isto tako vole biti u stanju ‘trajne kampanje‘, odnosno nastaviti se ponašati kao da su u kampanji i nakon što osvoje vlast.

Sve je ‘anti‘

Adolf Hitler, primjerice, bio je poznat po tome što praktički nikad nije predsjedavao sjednicom vlade u Berlinu jer je konstantno letio po Njemačkoj i stalno nešto otvarao, zatvarao, rješavao, naređivao, upućivao... On je neumorno radio u interesu naroda na terenu, a ne u nekoj zagušljivoj kancelariji. Sljedeća uočljiva značajka je neprekidno traženje neprijatelja, kako kod kuće, tako i vani, te korištenje negativnih koncepata u političkoj komunikaciji.

Mnogi kao početak modernoga populizma uzimaju osnivanje Narodne stranke potkraj 19. stoljeća u SAD-u. Interesantno, osnovana kao odgovor prevarenih i bankama poharanih poljoprivrednika, ta se stranka borila za danas uvriježene vrijednosti poput priznavanja sindikata, regulacije monopola koji su vladali tadašnjom Amerikom, progresivnih poreza, izravnog biranja senatora, osmosatnog radnog vremena i prava glasa za žene. Nakon početnih uspjeha raspala se zbog unutarnjih razmirica, a populizam je u međuvremenu dobio bitno drugačije konotacije

Sve je ‘anti‘, bilo da se radi o antiintelektualizmu, antiliberalizmu, antiznanstvenosti, antiestablišmentu, antiimigraciji itd. Premda u posljednje vrijeme populizam najviše krasi desni spektar, posebice radikalno desni, može se naći i kod ljevice. Ipak, okolnosti su definitivno naklonjene prvima.

Globalizacija rada, internetizacija života, katkad agresivan liberalizam, poplava novih tehnologija i pojačane migracije redom su plodno tlo za desnicu koja se time obilno koristi.

Mnogi su skloni nabaciti i neispunjena obećanja na leđa populizma, no to je tanak led jer je kompletna politika sazdana na tome. Razlika je tu nešto suptilnija – tradicionalna politika lažno obećava ostvarivo, a populisti neostvarivo.

Ne nude rješenja, samo probleme

Dok je ideološko svrstavanje potrebno i korisno za zavođenje masa, sami mađioničari time su dosta neopterećeni.

– Populisti u pravom smislu te riječi i djelovanja sve manje mare za ideologiju te se sve više grupiraju na osnovi percepcije zajedničkog neprijatelja, odnosno otpora prema političkim elitama, establišmentu i antiglobalizaciji, kao i protivljenja konceptu Europske unije – smatra Turković i navodi Živi zid kao najblještaviji primjer populističkoga pokreta.

Cijeli tekst možete pročitati u našem tiskanom izdanju, a može i u digitalnom