Jedna od strateških komponenata osiguranja kvalitetne radne snage u, primjerice, Njemačkoj, a i diljem članica EU te u anglosaksonskom poslovnom svijetu, jest mogućnost obavljanja prakse u tvrtkama. Praktikum je obvezni dio redovitog studija i već dokazano uspješnoga dualnog strukovnog obrazovanja. Cilj je jasan: povezivanje teorije s praksom te proširenje znanja i vještina u odabranoj struci. Vježba čini majstora, a sve ostalo samo je teorija. U Njemačkoj mladi već dugo nisu imali tako dobre izglede da pronađu tvrtku u kojoj će obaviti praksu odnosno pogon za dualno strukovno školovanje. Stoga im se profesionalna budućnost čini obećavajućom, jer uz primjereni angažman i rezultat mogu biti sigurni da će ih ta tvrtka i zaposliti. Na internetskim stranicama velikih, srednjih i malih poduzeća izvan Hrvatske redovito se mogu pronaći brojna mjesta za praktikante, što je logično, nužno, dalekovidno, strateški važno i ekonomski isplativo . Zašto se onda tu poznatu i dobro uhodanu poslovnu praksu u Hrvatskoj u velikom stilu izbjegava?
Dalekovidno i strateški važno Dalekovidnim i strateški važnim smatra se srednje i dugoročno planiranje razvoja i opstanka tvrtki. Bez ulaženja u strategije naših tvrtki, čiji su detalji uglavnom poslovna tajna, i površnim pogledom na web-stranice mnogih hrvatskih tvrtki stječe se dojam da ih previše ne zanima novi naraštaj koji će jednom postati njihovi zaposlenici i da ga, zapravo doživljavaju – teretom. Stratešku važnost obveznog integriranja prakse u tvrtke podupiru barem dva jaka argumenta: Prvi je da srednjoškolci i studenti, dakle budući stručni kadar, svoja teoretska znanja učvršćuju i proširuju u dnevnim poslovnim i realnim situacijama, uče kako rješavati probleme, stvarati nove vrijednosti i graditi odnose s klijentima. A poslovna izloženost ih jača, formira i čini iskusnima, što je ključno. Drugi je argument da poduzetnici i uspješnost tvrtke ovise o novim generacijama: prijenos znanja, stjecanje novih vještina, promjena perspektive, svježe ideje i nova stručna znanja te poticanje inovativnog duha samo su neke od neospornih prednosti za obje strane.
Ekonomski isplativo Uvođenjem programa za obavljanje prakse i/ili dualnog obrazovanja tvrtke u svome pogonu mogu smanjiti troškove angažiranja adekvatnih zaposlenika (bilo da se netko iz tvrtke time bavi ili da se angažiraju skupi ‘lovci na glave‘), skratiti vrijeme potrage te samim tim i gubitak novca zbog neobavljenog posla ili možda izgubljenog klijenta. Ništa nije monetarno bolnije od hladne akvizicije novih klijenata i/ili gubljenja starih! Glavna urednica britanskog časopisa Elle Lorraine Candy napisala je u srpanjskom izdanju da je na posve nov način pristupila mentorstvu u kompaniji te naglavačke okrenula ideju o toj vrsti skrbi za mlade ljude na početku radnog vijeka. Izjavila je da mlade članove svojeg tima vidi kao nekoga tko joj pokazuje daljnji put u karijeri i služi kao izvor savjeta. Ona to naziva obrnutim mentorstvom ili ‘reverse mentoring‘. Ne samo da to smatra iznimno korisnim, nego je i izjavila da joj je to donijelo nevjerojatnu zabavu i radost tijekom radnog dana. Kada postoji toliko pozitivnih argumenata za praksu u tvrtkama, zašto onda praksa kod nas i dalje znači izdati komad lažiranog papira za obavljeni praktikum, a da ni praktikant ni tvrtka nisu imali koristi od toga? Čega se boje tvrtke u Hrvatskoj tj. njihovi poslovođe i voditelji odjela za ljudske resurse? Da će postati bolji u organizaciji vremena, podjeli rada, efikasnosti i inovativnosti?!
Neuspjeh jednog studenta Nedavno je jedan mladi, visokoobrazovani Bečanin sa studija ekonomije u Austriji pokušao dogovoriti praksu u jednoj od zagrebačkih banaka, najprije u HNB-u. HNB se otprilike deset mjeseci prije planiranog početka praktikuma usmeno obvezao na tri mjeseca. No kako je matičnom fakultetu tog studenta potrebna pismena potvrda, na njegovu molbu da se ona izda dogodio se pravi dramatični preokret. Ne samo da potvrda nije izdana nego su i obećana tri mjeseca skraćena na jedan. Kakva neodgovornost! Taj student gubi semestar ako se ne snađe i ne dogovori još osam tjedana prakse. Da bi scenarij pratio hrvatsku tradiciju, taj se student prilagođava okolnostima i preko očevih poslovnih i starih studentskih veza počinje potragu. Rezultat upita u barem desetak zagrebačkih banaka bio je niz pitanja koje su postavili odgovorni na mjestu voditelja ljudskih resursa: ‘Pa što to on želi u Zagrebu? Da, da, imali smo mi do sada takve upite. Ma ne, mi to uglavnom ne radimo. Netko se treba brinuti za tu osobu, a to se nikomu ne da‘. Iskreni odgovori, ali... Osim toga, stekao se dojam da su ti odgovorni pomislili da nešto nije u redu s tim strancem kada je došao k nama a dostupne su mu banke cijele Unije. No stvar je u tome da je dotični student odabrao hrvatski gospodarski jezik kao obvezni predmet za svoj studij. U skladu s tom obvezom on doista mora odraditi, a ne fingirati praksu u nekoj od hrvatskih financijskih institucija. Doista je rijetkost da netko uopće želi učiti hrvatski, a nema apsolutno nikakve korijene u našoj zemlji! Strukturiranje, strateško planiranje organizacije, dalekovidnost i držanje dogovora nisu se pokazali hrvatskim jačim stranama. Spontanost i fleksibilnost u prilagodbi jesu. No dugoročno i kontinuirano građenje društva, ekonomije i stvaranja znanja leže upravo u tim gore navedenim kvalitetama.
Pali na testu Ako uzmemo primjer ovog studenta, možemo zaključiti da su naše financijske institucije pale na tom testu. One nisu prepoznale potencijal budućeg ekonomista, njegovo znanje ostalih stranih jezika, odlične veze u austrijskim financijskim institucijama te motivaciju i volju da se u nepoznatim okolnostima upusti u borbu znanja i vještina i nauči nešto i od nas. Zar nije jednostavnije u sklopu prakse izgraditi mrežu poznatih stručnjaka po cijeloj Europi i svijetu koje u svakom trenutku možete aktivirati ako imate problem, potrebu za drugim mišljenjem ili jednostavnom raspravom s osobom drukčijeg iskustva?
Zrinka K. Fidermuc Maler