Aktualno Pravda za sve Preporučeno

Pravda za sve: Bez plana godišnjeg odmora tvrtki prijeti kazna od 60 tisuća kuna

Edis Felić

Čitam kako je prije nekoliko mjeseci poduzetnik kažnjen s 35 tisuća kuna zato što nije napravio plan korištenja godišnjeg odmora zaposlenika. Bacim oko na Zakon o radu i nigdje izričito ne stoji da poduzetnik mora izraditi plan. No naređuje li to Zakon ipak posredno? U članku 152. piše da se poduzetnik prije donošenja važnih odluka mora savjetovati s radničkim vijećem, a među važne odluke ubraja se i plan korištenja godišnjih odmora. U kaznenim odredbama piše da će poduzetnik, među ostalim, biti kažnjen novčanom kaznom od 31 tisuću do 60 tisuća kuna ako se ne posavjetuje s radničkim vijećem. Sada treba postaviti pitanje koliko je zaista važno inzistirati na savjetovanju s radničkim vijećem kad plan ionako donosi poslodavac. Ako se kaže da se poslodavac s radničkim vijećem treba savjetovati, to znači da stajalište radničkog vijeća nije presudno u toj priči. Ono možda može biti korisno jer poslodavac može prihvatiti mišljenje da neki radnik ide na godišnji u drugom razdoblju u odnosu na plan i poslodavac to može prihvatiti, ali i ne mora.

I to je dovoljno

Prema Zakonu o radu, poslodavac mora gubiti vrijeme na savjetovanje s radničkim vijećem o planu korištenja godišnjeg odmora. Ako to ne učini ili pak nema plana, platit će kaznu.
Međutim, postavlja se pitanje zašto je zakonodavac uopće zadirao u taj dio organizacije posla neke tvrtke. Prema logici stvari, svaki poslodavac koji želi dobro svojoj tvrtki  nastojat će posao organizirati najbolje što zna, pa će tako i u vrijeme godišnjih odmora nastojati da posao ne trpi zbog odsutnosti  radnika. Logično je onda da će kemijskom olovkom upisati na komad papira, u notes ili pak u tablicu u Excelu da Pero na godišnji ide u srpnju, a Štefica u kolovozu. I to će biti dovoljno. Ovako se čovjeka tjera na to da napravi formalni dokument i da ga arhivira, da piše primjedbe članova radničkog vijeća koje možda i neće prihvatiti samo da bi izbjegao kaznu inspektora rada koji ga bilo kad može kazniti ako to ne učini. Ima svakakvih poslodavaca koji maltretiraju zaposlenike, ne pitaju ih kad žele na godišnji, ali ovakvim besmislenim savjetovanjem taj se poslodavac neće promijeniti. Uvjeren sam da većina poslodavaca ipak pita zaposlenike kad žele ići na odmor i onda sâm usklađuje njihove želje. Odakle pak radničko vijeće zna bolje od radnika kad mu je bolje ići na godišnji? Ako pak radnik želi nekomu nešto reći, bolje je da to kaže izravno poslodavcu nego radničkome vijeću.

Slovo i duh

Dakle, prema Zakonu o radu, poslodavac bi trebao biti kažnjen samo zato što je napravio poslovni plan, a nije pitao za mišljenje radničko vijeće. Da je u pitanju simbolična kazna od npr. dvije tisuće kuna, možda bi se zakonodavcu moglo progledati kroz prste, ali da bude kažnjen za taj pogrešni potez između 31 tisuće i 60 tisuća kuna, doista je pomalo bezobrazno. No u priči je poslodavac kažnjen zato što nije napravio plan pa ga nije ni mogao pokazati radničkom vijeću. Tu dolazimo do dvojbe naređuje li Zakon o radu posredno poslodavcu da napravi plan ili ne jer izradu izričito ne spominje. Držeći se strogo onoga što je napisano, poslodavac bi mogao reći da nije ni izradio plan pa ne mora o tome ni raspravljati s radničkim vijećem. No poslodavce treba upozoriti da se neki suci mogu pozvati ne samo na slovo zakona nego i na duh pa reći da se izrada plana podrazumijeva. To poslodavci trebaju uzeti u obzir, a Vladi treba predložiti da što prije ukloni tu nepotrebnu administrativnu obvezu za poduzetnike.

Komu se požaliti?

Nije samo nepostojanje plana godišnjih odmora kažnjivo između 31 tisuće i 60 tisuća kuna, prema Zakonu o radu. U jednak raspon kazne ulazi još jedna obveza koje je malokoji poslodavac svjestan, naime da mora imenovati radnika koji će osim njega biti ovlašten primati i rješavati pritužbe povezane sa zaštitom dostojanstva radnika. To propisuje članak 30. Zakona, a da nije jasno što znači da će radnik rješavati pritužbe. Znači li to da je njegova zadnja, a ne poslodavčeva, ili se pak pod rješavanjem smatra to da on preuzme pritužbu i kaže: ‘Idem ja to riješiti sa šefom!’? I opet se postavlja pitanje čemu sve to jer ako netko ima problema s poslodavcem, to će opet morati rješavati s njim, bez obzira na to koliku ovlast ima radnik imenovan za rješavane pritužbi. Zato poduzetnici moraju svratiti pozornost i na tu obvezu nadajući se da će se i ona ukinuti.

Komentari