27. veljača 2017.

Pravda za sve: Ministar Ćorić nije imao hrabrosti savjetovati se s hotelijerima

Prošlotjedno izglasavanje novoga Zakona o poticanju zapošljavanja prema kojem će stalni sezonci dobivati nižu naknadu od države dok ne rade primjer je kako država loše komunicira s poduzetnicima. Izazvalo je to lavinu reakcija sindikalaca i još više hotelijera koji se boje da bi mogli ostati bez ionako malobrojne radne snage u turističkoj sezoni.

Podsjećanja radi, do sada su stalni sezonci morali raditi najmanje šest mjeseci u godini, a poslodavci su im u razdoblju dok nisu radili uplaćivali novac za tzv. produljeno mirovinsko osiguranje (zdravstveno osiguranje bilo im je besplatno kao i nezaposlenima). Taj novac za mirovinsko država je vraćala poslodavcima u stopostotnom iznosu za prva tri mjeseca i u 50-postotnom iznosu za sljedeća tri mjeseca dok sezonac nije radio. Uz to je država sezoncima isplaćivala 60 posto od prosječne bruto plaće za prva tri neradna mjeseca i 30 posto za sljedeća tri mjeseca. Upravo potonje država je drastično skresala, zbog čega bi stalni sezonci mogli sami izići iz tog statusa jer ih više ništa ne potiče da budu vezani tri godine uz istog poslodavca, a da poslodavci izgube već probrane dobre radnike.

Bez konzultacija

Naime, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava predložilo je novi zakon po hitnom postupku u kojem sezonci za vrijeme dok ne rade mogu primati isključivo naknadu kao da su nezaposleni. Odmah su krenule optužbe da Vlada nastoji uštedjeti na nezaposlenima jer je prosjek 60-postotne isplate bruto plaće u prva tri neradna mjeseca za tri tisuće stalnih sezonaca bio 6400 kuna na mjesec, a naknada za nezaposlene 1900 kuna, što znači da bi za tu mjeru mogla uštedjeti 13,5 milijuna kuna na mjesec.

Objektivno, nije to mala lova, no Ministarstvo se oglasilo tvrdnjom da nije u pitanju ušteda, nego sprječavanje zloupotrebe jer je, navodno, bilo napuhivanja plaća. Vrijeme će pokazati koliko su te brojke točne, no nas muči nešto drugo. Zašto, naime, ministar Tomislav Ćorić nije pozvao socijalne partnere, tj. sindikalce, hotelijere, pa i poduzetnike iz drugih djelatnosti koje zapošljavaju stalne sezonce, da se s njima konzultira o izradi novog zakona?

Namjerno ignoriranje

Ovako ispada da ih je doveo pred svršen čin jer se skupila tamo neka ekipa u Ministarstvu koja je dobila zadatak da skreše naknade ne razmišljajući o posljedicama za tvrtke. Čak i građevinari, koji muku muče s nedostatkom majstora, priznaju (primjerice, šef Viadukta Joško Mikulić) da je turističkim tvrtkama najteže doći do radnika. Ta mjera osiguravala im je najmanje tri godine radnike u sezoni koji su se mogli uhodati, no u Ćorićevu ministarstvu nisu razmišljali o tome. Nisu razmišljali ni o tome da su samo nekoliko dana prije izglasavanja novoga zakona stalni sezonci računali na taj novac.

Javna je tajna da se i ministar turizma Cappelli ljuti na  kolegu Ćorića, stoga sam sklon vjerovati da su u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava namjerno tako postupili jer su znali da neće dobiti potporu ni od Ministarstva turizma ni od sindikalaca, a ni od poslodavaca. No to skrivanje ministra Ćorića i njegove ekipe, ali i Vlade, pokazuje da u Banskim dvorima nema previše volje za dijalogom. To je samo još jedna u nizu mjera koje ne gledaju širu sliku. Šteta što nije bilo snage da se drugu stranu pita kakve bi posljedice ‘sezonska‘ mjera mogla izazvati.

Možda bi poslodavci pristali

Da su u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava pozvali socijalne partnere u radnu skupinu u vezi s izradom novog Zakona o poticanju zapošljavanja, mogli su postići kompromis. Primjerice, država za prva tri mjeseca u stopostotnom iznosu subvencionira produljeno mirovinsko osiguranje kad sezonci ne rade, a u sljedeća tri mjeseca te izdatke dijeli s poslodavcima. Ministar Tomislav Ćorić mogao je predložiti da u prva tri mjeseca država i poslodavci podijele taj trošak, a u sljedeća tri mjeseca da poslodavci snose 60 posto troška. Jasno mi je da se ovaj prijedlog nekim poslodavcima ne bi svidio, no ministar Ćorić nikad neće doznati je li se mogao postići kompromis. U svakom slučaju, ako su, primjerice hotelijerima, prijeko potrebni stalni radnici, vjerujem da bi pristali dio troškova prebaciti na sebe, pa bi smanjenje naknada za sezonaca moglo biti blaže.