Aktualno
StoryEditor

Šonje: Turizam će se u prvoj sljedećoj krizi pretvoriti u najjačeg lobista za deprecijaciju kune

29. Kolovoz 2017.

Gospodarstvo raste, turizam opet ruši rekorde, izvoz uzlijeće... Drugim riječima, obavijeni smo optimizmom. Međutim, i dalje nema strukturnih promjena, naši temelji gotovo su jednaki od osnutka države. Unatoč pozitivnim predznacima mnogo je prijetnji. U sklopu svojega Ekonomskog laba Velimir Šonje jedan je od onih koji u posljednje vrijeme često upozoravaju na njih.

Sve se češće, a Lider je o tome prvi pisao, u medijima piše o opasnostima koje – uz velike pozitivne rezultate – donosi turizam. Koje biste vi izdvojili i zašto? Nekako mi se čini da se uvijek izvlačimo na turizam.

– Postoji samo opasnost od loših politika. Jedna teorija kaže da bi valuta bila realno slabija da nema turizma pa bi niži domaći troškovi omogućili druge vrste izvoza. Što to znači? Izvozili bismo više pletenih košara, ribe i tkanina uz prosječnu plaću od 300 eura? Na Krku, Braču i Hvaru ne bi bilo turizma pa bi ondje mogle nastati tvornice? Čega? Podatkovni centri? Čiji? U Slavoniji nema turizma, ‘inputi‘ su jeftiniji nego drugdje, a što se događa, gdje je ta alternativna ekonomska struktura? Ljudi i kapital su mobilni, samo ljudi odu prije nego što kapital dođe. Loša je to teorija, što znači da turizam ništa ne istiskuje. Da nema turizma, Dalmacija bi danas, kao nekada, vjerojatno bila glavni izvor emigracije, i više nego što je danas Slavonija. Druga teorija kaže da radnici i kapital koji bi inače išli u druge aktivnosti previše idu u turizam. Međutim, kapital i rad ne sele se tako lako među djelatnostima. Ako netko želi biti programer, neće odustati od studija i posla jer mu je lakše raditi na recepciji obiteljskog hotela. Treća teorija kaže da je turizam kolebljiva monokultura, stoga, kad se dogodi šok u njemu, patit će cijelo gospodarstvo. To je točno zbog relativne veličine sektora, ali to nije zato što turizam guši druge aktivnosti.

>>>Šonje: Da su bankari produktivniji, kamatna marža bi bila bliže europskih 1,8 posto

Nego?

– To je zbog toga što loše politike guše razvoj u drugim sektorima koji nemaju izrazite komparativne prednosti pa te druge aktivnosti presporo rastu. Osim toga, broj noćenja stranaca se tijekom krize nakon 2008. nije smanjivao više od realnoga robnog izvoza. Dakle, novija iskustva pokazuju da turizam nije kolebljiviji od robnog izvoza jer putovanja su u posljednjih nekoliko desetljeća prešla iz domene luksuza u domenu potrebe, osobito za nove generacije. Nadam se da sam jasan: trebamo jače diverzificiran izvoz i više neturističkog izvoza robe i usluga, no razvoj turizma za sada nije zapreka tom razvoju.

Da, ali ipak vidimo gotovo pa kaos.

– Razvoj turizma ima unutarnje probleme vezane uz sezonalnost i prenapregnutost infrastrukture, no to će se postupno morati rješavati, kao i uz to da je masovni turizam vrlo teško transformirati u branšu visoke dodane vrijednosti. Samo na osnovi turizma Hrvatska nikad neće postati visokorazvijeno društvo, zato trebamo dobre politike koje će poticati razvoj djelatnosti u kojima nemamo tako izrazite komparativne prednosti.

Neki će reći da ste se u svojim stajalištima napokon dotaknuli i izvoza, štoviše, upotrijebit će riječ ‘otkrili‘.

– Ti neki ili slabo čitaju ili zaboravljaju ili pak misle da su izvoz otkrili samo oni koji se zauzimaju za slabiju kunu. Pitanje koje ste postavili sadržava implicitnu zamjenu teza pa ćemo to morati malo raščlaniti. Kad bi otkrivanje izvoza bilo jednako nekadašnjem zauzimanju za devalvaciju, a danas za deprecijaciju, onda bi vaše pitanje bilo korektno; doista, nikada nisam otkrio izvoz na taj način. Međutim, otkrivanje izvoza može biti još stotinu drugih stvari. Naprimjer, zauzimanje za bolju, predvidljiviju i jeftiniju regulaciju, za niže poreze, uredniju fiskalnu politiku radi nižih kamatnih stopa, ulazak u političke i trgovačke integracije, privlačenje izravnih stranih ulaganja u izvozne industrije, zauzimanje za bolje, modernije obrazovanje, sve vam je to otkrivanje izvoza, i to je dugoročno mnogo veće otkrivanje od kratkoročne fascinacije tečajem.

Kad smo već kod izvoza, malo bih se osvrnuo i na tečajnu politiku. Jedni kažu da bi bilo jako dobro oslabiti kunu jer će u tom slučaju naš izvoz biti jači, bolji i konkurentniji. Treba li to učiniti?

Ozbiljne kompanije, mislim i na naše, koje rade na svjetskim tržištima svake se godine suoče s mnogo većim varijacijama cijena ‘inputa‘ i ‘outputa‘ ili tečaja drugih valuta prema euru ili plaćaju velike troškove hedžiranja.

– Središnja banka može kratkoročno utjecati na nominalni tečaj domaće valute. Međutim, ta banka ne utječe na cijene i plaće, njih određuje tržište. Dakle, bude li za tri mjeseca euro stajao devet ili deset kuna jer se neki genij na Trgu burze toga sjetio, problem nastupa jer taj genij ne može odrediti koliko će za tri ili dvanaest mjeseci stajati struja, plin, nafta i deseci tisuća drugih proizvoda, a posebno ne može reći kako će se formirati svjetske cijene i kako bi se radnici trebali postaviti u pregovorima s poslodavcima o plaćama. Dakle, nije važan nominalni tečaj, nego realni, koji uključuje učinke cijena i troškova, a on već u srednjem roku ovisi o mnogo drugih stvari nad kojima HNB opet nema kontrolu: o otvorenosti zemlje, tehnološkim promjenama, kvalitetnim institucijama, poslovnoj klimi, odnosu između sklonosti štednji i ulaganjima, sposobnosti tržišta kapitala i rada da reagiraju na nove prigode, odnosima cijena na svjetskim tržištima te još mnogo toga. Te strukturne stvari toliko su dominantne i toliko se brzo mijenjaju da su ove naše rasprave na razini plus-minus dva posto godišnjih promjena tečaja posve nevažne. Ozbiljne kompanije, mislim i na naše, koje rade na svjetskim tržištima svake se godine suoče s mnogo većim varijacijama cijena ‘inputa‘ i ‘outputa‘ ili tečaja drugih valuta prema euru ili plaćaju velike troškove hedžiranja. Na svijetu nema središnje banke koja može otkloniti te rizike promjena odnosa cijena u otvorenim, međunarodno integriranim ekonomijama. Zbog toga je stabilnost tečaja domaće valute faktor smanjenja rizika, barem njegova dijela. Ni veće zemlje koje ciljaju inflaciju, poput Švedske, Poljske ili Češke, i koje dopuštaju veće fluktuacije tečaja ne mogu dugoročno upravljati realnim tečajem.

Ali kuna je poprilično jaka.

– Hajdemo to gledati kroz turizam koji spominjete. Zbog rasta potražnje od kraja 2012. do kraja 2016., dakle prije promjene PDV-a, cijene ugostiteljskih i restoranskih usluga narasle su za više od pet posto u vrijeme deflacije drugih cijena. Bismo li sada trebali zbog toga za toliko rušiti kunu? Neka snize cijene ili se restrukturiraju ako im padne potražnja kad su se već cijenama poravnali sa svijetom. Ali to ćete vidjeti tek kad udari prva sljedeća kriza, turistički sektor pretvorit će se u najjačeg lobista za deprecijaciju. Mi koji dulje pamtimo sjećamo se kako je bilo prije dvadeset godina. Iako, treba reći, tada je pritiske amortizirala stalna deprecijacija jer se priljev inozemnoga kapitala prema kraju 90-ih zbog niza razloga bio zaustavio. I ljudi koji su svjedoci tog vremena ne vjeruju mi kad govorim da je kuna u odnosu na njemačku marku pala za 12 posto od ožujka 1998. do ožujka 2000. Približno toliko pao je i realni tečaj, pa što se dogodilo s izvozom? Ništa. Mnogo je istraživanja provedeno i uglavnom se pokazalo – ništa. Sva sreća da statistike pamte dulje od ljudi. Moramo shvatiti da bilo što što je središnja banka radila s tečajem 1999. nema veze s realnim tečajem 2005. kao i što bilo što što danas radi nema veze s time koliki će biti realni tečaj 2023., a i mnogo kraće. Ako izvozite, morate živjeti s time, upravljati robnim i valutnim rizicima.

Što je s internom devalvacijom? Je li takva vrsta devalvacije da izvoznici smanje plaće za 20 posto, što se i dogodilo, ili bi država trebala smanjiti svoje troškove za 20 posto?

Moramo shvatiti da bilo što što je središnja banka radila s tečajem 1999. nema veze s realnim tečajem 2005. kao i što bilo što što danas radi nema veze s time koliki će biti realni tečaj 2023., a i mnogo kraće.

– Ponajprije, ako vam prihodi padnu za 20 posto, kao što se nekima dogodilo 2009., nema te države koja može provesti prilagodbu umjesto vas. Drugo, nisu svi izvoznici smanjili plaće za 20 posto, kod mnogih su plaće veće nego prije krize. No hajdemo o državi. Ona može olakšati prilagodbu pametnom politikom, rasterećenjima i sličnim. Naša država sve je radila suprotno. Najšire definirana država i pod HDZ-om i pod SDP-om učinila je sve da se u njezinu sektoru ne smanji zaposlenost, da se smanji svaka mogućnost za ozbiljnije smanjenje plaća. Posebna su pak priča državna poduzeća koja su unatoč krizi ostala glomazna, neefikasna i zaštićena. Privatizaciju se više nitko i ne usudi spomenuti, a porezi su danas znatno povećani u odnosu na 2008. Politička nomenklatura uspjela je tako stvoriti novu, prije nepoznatu društvenu podjelu: raskoliti privatnu Hrvatsku, koja se snalazi na tržištu, i javnu, koja drijema u sigurnom zaklonu uza sve veća porezna opterećenja do porezne reforme ove godine. Uspjela je nametnuti i ideološki diskurs u raspravama o ekonomiji pa je sve one koji su tražili umjerenije oporezivanje koje bi bilo primjerenije našoj razini razvoja, bolju regulaciju, manju i efikasniju administraciju, bolje politike i manje upletanje u poslovanje poduzeća i tržišta proglasili neoliberalima ili slugama kapitala. Sva ta magla služila je tomu da se od 2009. do danas opravdaju povećana porezna opterećenja i da se sačuva komfor nereformiranoga javnog sektora. Platili smo cijenu toga, plaćamo je i plaćat ćemo je još dugo.

Hrvatski su gospodarski pokazatelji pozitivni, trenutačno smo u ciklusu rasta, s time da se u idućim godinama vidi usporavanje. Dokle će trajati taj uzlet?

– Ne bih znao odgovoriti na to pitanje, nemam kristalnu kuglu. Ekonomska prognostika pouzdana je do godinu dana unaprijed, sve je drugo iskustvo i sreća. Za godinu dana unaprijed možemo reći da stvari izgledaju solidno u danim okolnostima. Vjerojatna nova eskalacija problema u Agrokoru i oko njega najesen će povećati nervozu i neizvjesnost, vjerojatno usporiti rast, ali te stvari same po sebi neće okrenuti ekonomiju u smjeru recesije. Druge stvari, prije svega ciklus europskoga gospodarstva, mnogo snažnije određuju putanju hrvatskoga gospodarstva. Međutim, govorimo o cikličkim fluktuacijama. Fundamentalno, dugoročno, Hrvatska zaostaje za usporedivim zemljama.

Država je počela trošiti. Nekako mi se čini da vladajući misle: ‘Eto, preživjeli smo krizu, a sada raspašoj.‘ Imate li i vi takav dojam?

– Ako riječi shvaćamo doslovno, onda nije raspašoj. Ono što zovete raspašojem trebalo bi se financirati iz fondova Europske unije, a ne iz domaćih izvora. Međutim, i to što se financira iz domaćih izvora prema smjernicama će rasti, doduše, sporije od BDP-a, ali ipak hoće. Bilo kakvo povećanje ukupnih rashoda povrh onoga što se može financirati boljom upotrebom fondova EU neodgovorno je dok plaćamo dva puta više kamate na državne obveznice od Slovenije i dok nam javni dug ne zaroni čvrsto ispod 70 ili barem 75 posto BDP-a. Fiskalna opasnost u koju smo se doveli dugogodišnjom pogrešnom fiskalnom politikom nije prošla i neće nestati zbog dvije godine koliko-toliko suvisle fiskalne politike, a o tome da je sada politika fiskalno odgovornija nego prije nema prijepora. Nedostaje hrabrosti i propušta se izvrsna – možda posljednja – prilika da se trajno izvučemo iz dubokoga fiskalnoga gliba.

Malo ‘trash‘ pitanje: da je vama pet minuta vlasti, što biste napravili? Koja bi bila prva tri konkretna poteza, odnosno odluke premijera Velimira Šonje? A da nisu, naravno, ‘treba provesti reforme‘ i slične mantre koje slušamo već godinama.

Broj ministarstava treba srezati s dvadeset na najviše 13, a znatno bi se smanjio i broj agencija i ureda.

– Evo onda ‘trash‘ odgovora: zanemarit ću sve dugoročno poput obrazovanja, mirovinskog i zdravstvenog sustava, zanemariti političke zapreke i fokusirati se na kratak rok. Prvo su ljudi, a to je javna administracija i organizacija vlade. Reforma koja bi najprije promijenila načine mjerenja učinaka, nagrađivanja, zapošljavanja i otpuštanja. Bez toga ne možete postavljati i mjeriti ciljeve, upravljati ljudima i procesima, to je nužan uvjet za sve ostalo. Reforma regulacije i otklanjanje administrativnih zapreka brzo bi proizišli iz te reforme kao njezina logična izvedenica, to je dio istog sklopa. Broj ministarstava treba srezati s dvadeset na najviše 13, a znatno bi se smanjio i broj agencija i ureda. Drugo, proračunski rashodi. To nije nikakva demontaža socijalne države, nego rezanje nepotrebnih troškova i bolje upravljanje, što uključuje i rezanje korupcije i nepotizma kako bi se sačuvala socijalna država, država u punoj funkciji onoga što država znači – da služi građanima i poduzetnicima, uz jednake kriterije za sve. Rezultat: brže smanjenje javnog duga i nadasve troška financiranja države uz osiguranje trajne fiskalne stabilnosti i odgovornosti da generacijama iza nas ostane još nešto osim dugova. Zatim, za dvije-tri godine nov ciklus smanjenja poreza na dohodak, možda i nekih drugih poreza ili doprinosa ako se steknu uvjeti. Dio toga bio bi novi zakon o fiskalnoj odgovornosti i pristupanje Hrvatske europskome fiskalnom paktu.

Treće?

– Javna i državna poduzeća, podjela u tri skupine. Prvo, privatizacija. Što će državi, recimo, Narodne novine u digitalno doba ili HPB? Drugo, ono što se nikako ne ide privatizirati, ali čime se mora mnogo bolje upravljati. Naprimjer, Hrvatske šume, Vode i Ceste. Njima se ne može upravljati iz ministarstava. Ministarstva vode politiku, a operativno upravljanje treba povjeriti posebnom tijelu koje će biti depolitizirano i maksimalno profesionalizirano. Političare i njihove prijatelje treba zidom odvojiti od državnih poduzeća. Politika postavlja ciljeve u skladu s javnim interesom i kontrolira izvršenje, a izvršitelji trebaju biti dobro plaćeni menadžeri – profesionalci izabrani na javnim natječajima, kao i zaposlenici. Ne može se dogoditi da šest ministara sjedi u Nadzornom odboru HBOR-a i raspravlja o jednom kreditu koji im onda sruši kredibilnost; em se u to ne razumiju, em imaju važnijega posla za koji su birani. Treća su skupina međuslučajevi koji se, osim boljeg upravljanja, trebaju restrukturirati, a to onda uključuje privatizaciju dijelova, možda i cjelina takvih tvrtki. U tu svrhu može se osnovati holding ili zatvoreni fond čije bi se dionice uvrstile na burzu i uz povoljne uvjete ponudile hrvatskim građanima. Država bi, barem u početku, zadržala 25 posto plus jednu dionicu te strukture, ali upravljanje tim portfeljom bilo bi maksimalno profesionalizirano. Na tome predan tim ključnih ljudi počinje raditi u prva 24 sata, a onda na svemu drugome.

18. travanj 2024 19:07