11. lipanj 2016.

Tko nije učinkovit, može raditi i 12 sati na dan

Darko Iveković
Darko Iveković

Među ostalim reformama koje nas čekaju uskoro će na red doći i ona o radu i radnim odnosima. Kako stvari stoje u Europi, zacijelo će se pojaviti prijedlozi slični rješenjima koje ima Njemačka i koje Francuska pokušava uvesti uza žestok otpor svojih radnika posljednjih mjesec dana. Da se stvari kreću u tom smjeru, svjedoče već sada neki prijedlozi, od kojih je jedan produljenje radnoga dana s osam na devet radnih sati, što se nekima učinilo spasonosnim receptom. Taj ‘recept‘,  međutim, otvara mnoga pitanja, dvojbe, čak sumnje u očekivane rezultate, o kojima valja razmisliti iako su tu najavu koje je u travnju procurila u medije u Vladi proglasili netočnom.  Naime, valja razmisliti o učinkovitosti na poslu i kako je postići jer u pozadini ideje o produljenju radnoga dana sigurno je spoznaja o tome da stvaramo premalo vrijednosti, koja je kod nas vrlo raširena, kao i zaključak da nam je povećanje stvorene vrijednosti jedan od nužnih putova prema izlasku iz gospodarskih teškoća. No kako stvarati više? Je li doista točno da više vremena provedenoga na radu znači stvaranje više vrijednosti? U Švedskoj, primjerice, smatraju upravo suprotno, da radno vrijeme treba skratiti, i posljednjih godina eksperimentiraju sa šestosatnim radnim danom.

Koliko se uistinu radi

Više vremena provedenoga na radu povećat će količinu stvorene vrijednosti u repetitivnim poslovima. Ma kako da je velika količina posla koji treba napraviti, izvršitelj će u radu napredovati istim koracima u istom redoslijedu i pri tome će se ponovno služiti istim radnim postupcima. Nema potrebe za individualnom kreativnošću ili inovativnošću. Naravno, rezultat njegova rada bit će veći ako vlada razvijenijim vještinama, odnosno, ako je riječ o fizičkom radu, većom fizičkom snagom i izdržljivošću. Ukupna količina ostvarene vrijednosti – djelotvornost – bit će proporcionalna vremenu provedenome na radu. Hoće li? Nije ništa neobično što analize radnih postupaka pokazuju da se unutar jednog radnog dana od, primjerice, ukupno osam radnih sati posao obavlja najviše šest sati, dakle oko 75 posto, i da se produljenjem dnevne bruto satnice povrh osam sati smanjuje 75 posto udjela neto radnih sati u odnosu na ukupnu bruto satnicu. Glavni je razlog umor, fizički i psihički, ali i pad motivacije – produljenje radnog dana ide na štetu našega slobodnog, osobnog, obiteljskog vremena. Drugim riječima, djelotvornost, količina, dakle apsolutni rezultat rada, povećat će se produljenjem vremena na radu, no smanjit će se produktivnost ili učinkovitost – relativni rezultat rada u odnosu na utrošeno vrijeme (ali i na ostale utrošene resurse). Kamo usmjeriti napore, na količinu ili učinkovitost?

Količina ili učinkovitost?

U poslovima koji nisu repetitivni količina stvorene vrijednosti manje ovisi o količini vremena na radu, a zamjetno više o individualnim kompetencijama, kreativnosti, inovativnosti i motiviranosti. Kako učinkovitost nerepetitivnih poslova ovisi o utrošenom vremenu? Što je veće utrošeno vrijeme uz jednaku stvorenu količinu, to je manja učinkovitost! I sada smo bliže odgovoru na pitanje: količina ili učinkovitost? Veća učinkovitost znači da ćemo za stvaranje istog proizvoda ili usluge utrošiti manje vremena, manje ostalih resursa, troškovi će nam biti manji. Veća učinkovitost čini nas konkurentnijima. Na tržište možemo s nižom cijenom od konkurentske čija je učinkovitost manja od naše.

Što napraviti Drugim riječima, želimo li iz krize, povećajmo individualne kompetencije, kreativnost, inovativnost i motivaciju zaposlenika. Tomu valja dodati još samo jednu preporuku: budući da je povećanje individualnih kompetencija, kreativnosti, inovativnosti i motivacije važan faktor naše poslovne uspješnosti, posvetimo pozornost izboru, zaposlenju, treningu, motivaciji i promaknuću onih kojima organizacija povjerava vođenje svojih ljudi, odnosno menadžerima. Važan je dio menadžerske uloge upravo da skrbe da im suradnici stječu i razvijaju vrline koje će nam dignuti konkurentnost i izvući nas iz krize. Dakle, općenito povećanje radne satnice neće dati rezultate. Da je tako, pokazuju i podaci o tome koliko rade Europljani. Porazan je za nas podatak da sve razvijene zemlje imaju manju radnu satnicu, a one manje razvijene veću. Rade, dakle, više, a zarađuju manje.