Aktualno Poduzetnici Preporučeno

Bitorajac i Đurić: Proces otvaranja privatnog kazališta nešto je između horora i crne komedije

Rene Bitorajac, Branko Đurić, Foto: Dražen Lapić
Jozo Knez
Autor Jozo Knez

Tri godine trebalo je poznatim glumcima Reneu Bitorajcu i Branku Đuriću od ostvare životni san i upuste se u poduzetničke vode te otvore kazalište Luda kuća. Toliko je trajalo dobivanje svih mogućih dozvola i uređenje bivšega zagrebačkog kina Mosor. I, naravno, dizanje kredita uz koji su u taj projekt uložili i svoj novac

Pa vi ste započeli rat! Ma ‘ko je započeo rat? Vi ste ga započeli! Ne, vi ste…!’ Tako je nekako počelo dugogodišnje prijateljstvo na snimanju nagrađivanog filma ‘Ničija zemlja’ davne 2001. Dvojac koji se prepirao tko je prvi počeo pucati bili su Rene Bitorajac i Branko Đurić, proslavljeni glumci poznati po širokom repertoaru uloga koji su se nakon mnogo godina poznanstva i prijateljstva upustili u zajednički poduzetnički pothvat – otvaranje privatnoga kazališta Luda kuća. Ta prilika, kažu, pružila im se sasvim slučajno, a s obzirom na to da je san svakoga glumca jednom u karijeri imati i vlastito kazalište, nisu razmišljali ni trenutka, nego su objeručke prihvatili.

– Kad mi je Rene rekao da postoji prilika da kupimo prostor bivšega kina Mosor u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, nije dugo trebalo da ga pogledamo i dogovorimo uvjete preuzimanja. Tri godine trebale su nam da ga renoviramo i dovedemo u današnje stanje, ali evo nas, tu smo i već drugu sezonu vodimo svoje kazalište – govori Branko Đurić.

U tu akciju upustili su se samo s privatnim kapitalom i, naravno, kreditom, bez kojega je danas nemoguće ući u poduzetničke priče.

– Vlastitim kapitalom kupili smo prostor, ali uredili smo ga na kredit koji su nam omogućili Zaba i HAMAG BICRO; imali smo i djelomičnu pomoć Fonda za energetsku učinkovitost. Zapravo smo spasili od propadanja potpuno zapušteni prostor u središtu grada koji je na krovu dvorane još imao azbestne ploče – objašnjava Rene.

Neki bi rekli da je taj potez bio hrabar, a drugi bi sve to nazvali ludošću. Njih dvojica pak na sve to gledaju malo drukčije.

Hrabrost i ludost

– Hrabrost je danas ući u bilo koji oblik privatnog poduzetništva, a ludost je to isto napraviti u kulturnoj djelatnosti – smatra Rene pa kaže da je to ipak životni san koji sada sanja i živi te za koji se nada da će potrajati, s čime se potpuno slaže i Đuro.
Iako obojica kažu da je užitak imati vlastito kazalište, bilo je teško upustiti se u taj pothvat.

– Kad bismo postupak koji smo prošli pri otvaranju odredili filmskim žanrom, rekao bih da je riječ o trileru s elementima horora i crne komedije – kaže Rene.

Danas, nakon dvije sezone, Luda kuća može se pohvaliti stalnom publikom koja traži kartu više i podatkom da je većina predstava rasprodana i do mjesec dana unaprijed. Budući da se to privatno kazalište financira samo od prodanih ulaznica, takvi podaci vesele vlasnike iako napominju da bi bilo još bolje da su rasprodani godinu dana unaprijed.

– Što dulje radimo, vidimo da je to velika borba i da će biti potrebno mnogo rada da se taj novac i ulaganje vrate. Projekcija nam je na početku bila oko dvije godine, zatim je narasla na pet pa na deset, a sada smo na dvadesetak godina, ali i to je pod znakom upitnika – govori kroza smijeh Đurić, a Bitorajac nastavlja malo ozbiljnije: – Financirati se samo od prodaje ulaznica moguće je ako niste opterećeni kreditom, što mi jesmo, stoga još očekujemo i pozivamo sponzore i partnere kojima zauzvrat doista imamo što ponuditi. Još kad u cijeloj priči ne bi izostala potpora Ministarstva kulture ili Grada za program, na koju kao i svi drugi imamo pravo, svakako bi nam bilo lakše – govori Bitorajac.

Nažalost, Ministarstvo je ove godine potpuno ignoriralo Ludu kuću u vezi s bilo kakvim poticajima i subvencijama, a prošle godine simbolično je poduprlo jedan projekt. Ista je priča s Gradom koji će, nadaju se vlasnici, prepoznati važnost otvaranja novoga kulturnog središta u dijelu grada u kojemu je manjkalo takve djelatnosti. Kad je pak riječ o publici, ostaje nadati se da će dvojac redovito otplaćivati svoje obveze jer zagrebačka publika, ali i gosti iz ostatka zemlje koji dolaze na predstave, nikako ne želi da to jedinstveno kazalište prestane raditi.

S publikom na ‘ti’

– Od drugih kazališta najviše nas razlikuje atmosfera koju bismo mogli nazvati i intimnom jer k nama publika ne dolazi samo na predstave nego i na druženje. Na većini naših predstava u parteru se sjedi u kabaretskom postavu gledališta, ondje je dopuštena konzumacija pića i kokica, a nakon predstave kao dodanu vrijednost za kupljenu ulaznicu publika u baru Mosorog (Mosor – nosorog, nap. a.) može uživati u svirkama uživo. I mi glumci često se družimo s gledateljima nakon predstave – objašnjava Bitorajac.
Osim ugodne atmosfere u kazalištu dvojac se trudi i pri ulasku dočekati svakog posjetitelja i poželjeti mu dobru zabavu.

– Treba napomenuti da smo se mi odredili kao kazalište bez drame, što znači da sve koji dođu očekuje mnogo smijeha, što im vrlo uspješno isporučujemo. To vam je kao kad vlasnik dobrog restorana nakon večere trlja ruke i pita goste jesu li uživali. Ako jesu, njemu je odmah srce veliko ko kuća. Tako se i mi osjećamo kad zadovoljimo svoju publiku. Kad su ljudi veseli i nasmiješeni u Ludoj kući, srce nam je puno – napominje Đuro.

Rene Bitorajac i Branko Đurić, Foto: Dražen Lapić/Lider

Moglo bi se reći da su obojica pogodila repertoar jer ga je publika odlično prihvatila.

– Danas je teško smisliti dobar repertoar jer smo svjedoci nezgodne pojave – polarizacije – koja se danas manifestira posvuda, pa tako i u umjetnosti. U kazalištu se to svodi ili na pseudoumjetničke predstave koje ni njihovi autori ne razumiju, a kako li će onda publika, ili na predstave, komedije, koje zadovoljavaju najniže ljudske strasti. To znači da je teško pronaći nekakvu sredinu i način na koji zabaviti ljude zaista kvalitetnim komedijama i predstavama – objašnjava.

Prije repertoara trebalo je okupiti mladu i sposobnu ekipu na svim razinama, od blagajne, marketinga, tehnike do glumaca kako bi sve funkcioniralo, što su uspjeli ostvariti.

Životni projekt

U otvaranje Ludilišta, kako ga odmilja katkad naziva Rene, ušli su kao ravnopravni partneri.

– Obojica smo vlasnici, imamo jednaka prava, obveze i izazove, s tim da ja živim u Sloveniji, zato Rene ipak nosi malo teži teret od mene. Sve u svemu, jako se dobro slažemo i prema horoskopu i prema natalnoj karti – duhovito će Đuro.

Izazova je mnogo, iskrsavaju gotovo na svakom koraku otkako su se upustili u projekt.

– Sve je izazov, počevši od godina provedenih s radnicima na gradilištu i borbe s birokracijom, ali i veliko iskustvo. Danas je to, primjerice, organizacija, slaganje rasporeda, obučavanje ljudi i vođenje za sada uspješnih financija o kojima se uz direktoricu tvrtke brine Đuro – govori Rene.

U Ludoj kući trenutačno igra pet njihovih predstava, jedna koprodukcijska i jedna stalno gostujuća, a tu su i posebni petci koji su svaki put predstava sama za sebe.

– Svjesni smo rizika koji taj golemi ulog nosi, ali uz onu staru ‘tko ne riskira, ne profitira’ i uz najboljeg partnera na svijetu, ljude koji rade i stvaraju s nama te naše obitelji koje su nam potpora sve je lakše. Bilo bi nam još lakše da karijere nismo gradili na filmu ili u kazalištu, nego u Realu ili Barceloni – zaključuje Rene Bitorajac. 

Komentari