Nešto više od trećine hrvatskih poduzeća inovira, dok dvije trećine ne uvodi inovacije, pokazuje istraživanje Državnog zavoda za statistiku o inovacijskim aktivnostima u poduzećima u razdoblju od 2012. do 2014. godine, provedeno na uzorku od 4498 poduzeća.
Inovativna poduzeća definiraju se kao poduzeća koja su uvela inovaciju proizvoda ili procesa, organizacijsku ili marketinšku inovaciju.
Istraživanje je pokazalo da je 35,2 posto poduzeća u tom razdoblju uvelo barem jednu od tih inovacija. Inovativna su gotovo dva od tri velika poduzeća, nešto manje od polovine srednjih i nešto manje od jedne trećine malih.
Inovacijske aktivnosti češće su kod proizvodnih poduzeća, u kojima je inovaciju uvelo njih 41 posto, dok je kod uslužnih poduzeća inovaciju uvelo nešto manje od jedne trećine.
Manji je udio inovatora proizvoda i procesa od inovatora u organizaciji i marketingu. Te se dvije skupine inovacija uglavnom pojavljuju usporedno u poduzeću, pokazuje istraživanje statističkog zavoda.
Inovacijske aktivnosti uključuju znanstvene, tehnološke, organizacijske, financijske i komercijalne korake kojima je svrha uvođenje inovacije. Nabava postrojenja, opreme, softvera i zgrada najčešći je oblik inovacijskih aktivnosti kod većine inovatora proizvoda i procesa (83,9 posto) koje podjednako provode proizvodna i uslužna poduzeća.
Proizvodna poduzeća sklonija su vlastitim aktivnostima istraživanja i razvoja te aktivnostima dizajna, a uslužna nabavi različitih oblika znanja na tržištu, kao što su provjereni postupci (know-how), djela zaštićena autorskim pravom, patentirani i nepatentirani izumi te druge vrste znanja.
Struktura izdataka za inovacijske aktivnosti u 2014. godini pokazuje da je najviše potrošeno na nabavu postrojenja, opreme, softvera i zgrada, a nakon toga na vlastite aktivnosti istraživanja i razvoja.
Velika poduzeća imaju širu strukturu izdataka za inovacijske aktivnosti u odnosu na mala i srednje velika, dok srednje velika poduzeća imaju veći udio inovacijskih izdataka namijenjen nabavi postrojenja, opreme, softvera i zgrada u usporedbi s velikim poduzećima.
Inovacije koje doprinose zaštiti okoliša promatrane su kao one kojima je primarni cilj ekološka korist tijekom proizvodnje i kao one kojima je ekološka korist rezultat korištenja proizvoda ili usluge. Kod ekoloških koristi nastalih tijekom proizvodnje, najveći udio u ukupnom broju poduzeća pripada smanjenoj potrošnji energije i CO2, dok kod ekoloških koristi nastalih nakon upotrebe proizvoda ili usluge najveći udio ima smanjeno zagađenje.
Neinovativna poduzeća se, prema razlogu neuvođenja inovacijskih aktivnosti, mogu podijeliti na ona koja nisu imala uvjerljiv razlog za uvođenje inovacija i ona koja su imala namjeru, ali su prepreke bile prevelike.
Od poduzeća koja nisu imala motivaciju za uvođenje inovacija, najvažniji čimbenik za neinovativnost je slaba potražnja za inovacijama na tržištu, dok s druge strane, najveći udio po važnosti prepreka u uvođenju inovacijskih aktivnosti u poduzećima imaju teškoće u dobivanju državne potpore ili subvencije za inovacije.