Ozbiljan političar ne može obećati smanjenje poreza i doprinosa uz istodobno povećanje plaća, potrošnje, mirovina, investicija. Avanturist može
Bit će 2016. bolja godina od niza prethodnih. Bit će to godina koja će nam napokon pružiti priliku da se opredijelimo kako ćemo, s kime i kojim smjerom u budućnost. Zato se za nju s punim pravom može reći – sretna nova 2016., neka bude godina dobrih izbora i pripreme za 2017.! Ta će biti zahtjevna. Stoga nije nevažno hoćemo li u 2016vgodini biti sretne ruke u odabiru. Mi u Hrvatskoj pridajemo veliku važnost politici, ali istodobno je ne shvaćamo previše ozbiljno. Ona je neizbježna tema u Hrvatskoj. Svatko se može baviti politikom. Skloni smo ozbiljno razmotriti kakav automobil ili kakvu odjeću kupujemo, nezamisliva je prodavaonica s robom u kojoj ne bi bilo ogledala za ogledanje i kabine za isprobavanje robe ili kupnja automobila bez probne vožnje. Količina raspoloživoga novca tjera na racionalnu odluku – kupujemo samo ono što si možemo priuštiti, rijetko kad imamo za baš sve što želimo, često nemamo ni za ono što trebamo.
Politička iluzija
No politika svedena na aktivizam nudi nam drugu iluziju – da, naime, bez ikakva troška možemo dobiti ono što želimo, čak i ono što si ne možemo ni priuštiti. Ozbiljan političar ne može obećati smanjenje poreza i doprinosa uz istodobno povećanje plaća, potrošnje, mirovina, investicija. Avanturist može. Zato na izbore izlazimo privučeni političkim strastima, a biramo bez provjere, kabinu za isprobavanje hlača zamijeni kabina za zaokruživanje jednog od suprotstavljenih ideoloških obrazaca. I baš zato, kao plod neozbiljna shvaćanja, biramo priželjkivano i neprovjereno. Javne dužnosti, međutim, morali bismo birati jednako kako odabiremo liječnika ili čak frizera ili kućnog majstora: potrebne su neke kvalifikacije, iskustvo, preporuke, pogodba o tome što trebam i koliko dajem. U politici izabiremo samo svoje, kampanjama dodatno podgrijane ideološke obrasce, pa makar se radilo i o – mačku u vreći. Zato se klatno naših izbornih ciklusa njiše od iluzija do razočaranja. Politika je ozbiljna profesija. Njome se trebaju baviti ljudi koji su pripremljeni za taj ozbiljni posao. Na mjesta na kojima se odlučuje o našim javnim, ali često i o osobnim potrebama, nije dovoljno smo dati glas željenoj politici – treba izabirati ljude koji su isprobani i dokazanih kvaliteta. Bilo bi dobro da se iz ovoga političkog karusela, iz predstave bez imalo artističke draži, iz serijala bez imalo dramatske intrige izvučemo s poukom, korak bliže stvarnoj demokraciji, ozbiljnom odabiru političara. Lako se može dogoditi, i vjerojatno hoće, da nam 2016. pruži priliku za nov, odgovoran odabir ljudi koji će zemlju povesti u novo i zahtjevno razdoblje. Drugo pitanje opet je povezano s onim prvim: hrvatskom javnom politikom i potrebom, odnosno namjerama sređivanja javne uprave, preslagivanja države i svim posljedicama koje će ili bi mogle proizići iz toga procesa. Pri tomu je ključno razumjeti da je naša država, jedna i jedina Hrvatska, dijelom uzrok i proizvođač problema umjesto da bude sredstvo i oruđe za sprečavanje nastanka problema ili pak njihovo rješavanje kad se već pojave. Država je prevelika i zbog toga preskupa. K tomu neučinkovita. Mogu oni koliko god hoće govoriti o izdavanju građevinskih dozvola u roku od 24 ili 48 sati. Čeka se mjesecima, provode se nekakvi ridikulozni natječaji za idejna rješenja koja sami investitori moraju platiti, prikupljaju se suglasnosti od javnih tvrtki do vlasnika susjednih parcela i njihova pravomoćnost – čeka se mjesecima.
Izradite cjenike i radite
Ima li građevinskih dizalica nad Zagrebom? Nema. A jesu li svi koji rade na urbanističkoj i građevinskoj administraciji i dalje u svojim uredima? Je li itko od njih – jer je nestalo posla – prešao raditi nešto drugo ili čak ostao bez radnog mjesta? Kako to da su brodograditelji i toliki drugi zbog gubitka poslova mogli ostati bez radnih mjesta, a birokracija, koja je također izgubila poslove, ostaje na radnim mjestima? Višak ljudi u javnoj upravi nije samo socijalno pitanje, kako ga dio javne politike nastoji prikazati. Ako se govori da prema javnočinovničkom aparatu moramo biti postupni i socijalno osjetljivi, zapravo udaramo na najosjetljiviji dio očekivane potpore reformama javnoga sektora. Oni koji su već podnijeli teret i trpe posljedice krize vide da nismo svi jednaki pred javnim obvezama – to što jedni moraju, a drugi neka ostanu zaštićeni, jest nepravda. Na nepravdi nitko nije uspio stvoriti prijeko potrebnu javnu većinu za potporu provođenju zahtjevnih reformi. Ciljevi moraju biti jasno određeni, a teret pravedno i ravnomjerno raspoređen. Pitanje je treba li četirimilijunska Hrvatska više županija nego što deset puta brojnija i veća Poljska ima vojvodstava. Pitanje je koji to hrvatski otok umjesto nekadašnje jedne općine danas ima potrebu i mogućnost za desetak i više općina. Pitanje je treba li Hrvatska tri puta više ministarstava negoli ih imaju npr. Sjedinjene Države. Budući da se u prethodnim izbornim ciklusima stvaraju uglavnom koalicijske vlade, koje su dijelom i političkoucjenjivačke, a takva je izgledna i buduća, stvaraju se usporedna ministarstva. Hrvatska ima tri ili čak četiri ministarstva koja se bave ovim ili onim oblikom gospodarstva, pomorskog, transportnog, ruralno-razvojnog, poljoprivrednog, turističkog i industrijskog. Ne može li to biti jedno ministarstvo? A agencije? Kada li će se samo na našoj televiziji pojaviti neki naš Reagan s izjavom: ‘Gospodo, imate deset dana da se ukinete ili ću primijeniti predsjedničke ovlasti’? Bi li smanjenje administracije značilo proizvodnju socijalnih problema? Ne bi. Prekapacitirani je aparat sâm po sebi nedjelotvoran. Pitajte nogometne trenere bi li htjeli da nasuprot jedanaestorici nogometaša Barcelone stane šesnaest naših dinamovaca. Ne bi pobijedili ni da su dvadesetdvojica. Višak ljudi proizvodi neučinkovitost. Prema tomu, ako im već treba ostaviti radna mjesta, onda to mora biti u organizacijama koje znaju što rade i što im je zadaća. Tržište je jedini put za njihov održivi opstanak. Zašto se sve te silne agencije i uredi naše vlade ne bi pozicionirali na tržištu? Okej, država vas je osnovala, dala vam je temeljni kapital i osnovna sredstva, ali sada – na tržište! Radite i zaradite. Ako promičete investicije, ulaganja iz europskih fondova, ako savjetujete tvrtke i građane kako imati bolje gospodarstvo – to je lijepo, potrebno i korisno. Izradite cjenike svojih usluga i radite.