Aktualno
StoryEditor

Damir Zorić za Lider: Demografska obnova i ciljano je poticana imigracijska politika

01. Siječanj 2019.

Iduća bi godina u Hrvatskoj mogla biti gotovo dosadno predvidiva. Uza stabilan gospodarski rast od kojih dva i pol do u najboljem slučaju tri posto vratit ćemo se na razinu BDP-a iz 2008. Trebali bismo biti zadovoljni, no pitanje je – smijemo li biti zadovoljni. Druge s nama usporedive zemlje, naime, u međuvremenu su rasle brže od nas, iz krize su izišle još prije četiri ili pet godina pa se naš zaostatak na ljestvici konkurentnosti neće smanjivati. Naš rast temelji se uglavnom na rastu osobne potrošnje, najizdašnijem generatoru prihoda državne riznice.

U Hrvatsku malotko dolazi

Vlada, zapravo, dobro uravnotežuje odnos između potrošnje i svojih proračunskih potreba. Porezni sustav, prvi koji je aktualna vlada reformirala, u međuvremenu je doživio još dva ili tri ‘facelitfinga‘. Ostali su sustavi, međutim, osim u političkim najavama, još daleko od stvarnih reformi. Nešto se provodi ne bi li se osigurala održivost mirovinskog sustava iako je na rubu fantastičnog održavati financijsku stabilnost sustava u kojem 1,26 osiguranika osigurava sredstva za jednog umirovljenika, osim stalnim povećavanjem proračunskih intervencija s jedne strane i smanjivanjem prosječnih mirovina s druge strane. Više od toga da se tom minireformom parametri održe na sadašnjoj razini i da se spriječi njihovo daljnje pogoršavanje, objektivno gledano, teško se može postići. Malo što drugo kao mirovinski sustav zrcali sve negativne demografske posljedice kojima je

Proračuni za 2019. ne pokazuju da će se ostvariti politička obećanja o gradnji nacionalnoga nogometnog stadiona - kaže Zorić.

Hrvatska desetljećima izložena bez prikladnih odgovora. Kad bismo sve svoje nezaposlene, njih više od dvjesto tisuća, uspjeli apsorbirati u svijet rada i obveze prema mirovinskome sustavu, naša spasonosna minimalna formula održivosti sustava od tri osiguranika na jednog umirovljenika dosegnula bi se samo – polovično. Bilo bi dobro da u idućoj godini razbistrimo tu sliku: demografska obnova nije samo poticanje nataliteta (iako je to ključna i prijeko potrebna politika), to je još više djelovanje konkretnih ljudi. Hrvatska mora poraditi na tome da zaustavi iseljavanje. Upravo ta mjera, više nego druge, ima multiplikacijski učinak: zadržavanjem mladih ljudi povećat ćemo natalitet, a onda i poboljšati ozračje za poticanje povratka. Napokon, nigdje i nikada nije postojala učinkovita politika demografske obnove ako nije uključivala i ciljano poticanu imigracijsku politiku. Ne budemo li u stanju u Hrvatsku dovesti baš nikoga, onda ćemo biti još manje u stanju zadržati svoje ljude. Možda naš problem nije toliko u tome što ljudi odlaze iz Hrvatske, veći je problem što ih u Hrvatsku malo dolazi. Da bi se Hrvatska osposobila za pozitivan skor u međunarodnoj razmjeni stanovništva, morali bismo sveobuhvatno reformirati uporabu svojega nacionalnog bogatstva. U suprotnom, ni postojeće stanje nećemo zauvijek moći održavati.

Prve simptome potencijalno opake dijagnoze koja ne ide u prilog stabilnim stopama rasta već na srednje pruge pokazuje ranjiva struktura naše gospodarske statistike. Raste osobna potrošnja, što posljedično znači da raste uvoz robe široke potrošnje. Istodobno industrijska proizvodnja i dalje pada, nedovoljna je razina ulaganja. Proračun od 140 milijardi kuna golem je iznos koji bi u svim varijantama morao imati stavku ulaganja u novi novac, odnosno u investicije i novo zapošljavanje. Ali nikako u birokratsko zapošljavanje, nego u poslove novih, produktivnih tehnologija i proizvoda. Bilo bi dobro kad bi sva ona administrativna mjesta, agencije i predstavništva u idućoj godini transparentnije objavljivali rezultate svojeg rada. Možda ljudi dobro rade svoj posao, samo što mi to ne vidimo. Neko malo natjecanje među gospodarskom diplomacijom, komorama, predstavništvima i agencijama moglo bi biti poticajno.

Slika Hrvatske iz hladnoratovskog rova

Iduća godina donosi Hrvatskoj i neke prijetnje, veće od posljedica makroekonomskih i društvenih neravnoteža. Na te prijetnje mi uglavnom još gledamo kao na međunarodne vijesti. Ruski udar na ukrajinske grnice ni izbliza nije dovršen. Štoviše, sasvim je očit scenarij nastavljanja rusko-ukrajinskog obračuna u crnomorskom priobalju. Teško da se tako snažni udari i potresi neće osjetiti i u političkim i gospodarskim, ali, na sreću, barem kod nas ne i vojnim, posljedicama u okolnom svijetu, kojem i mi pripadamo. Drugi je epicentar mogućeg potresa i rasplamsavanja napetosti u sukobu stalno prisutan na Balkanu. Albansko-srpski obračun, čini se, samo čeka veću pozornicu, širi kontekst sukoba, pa da se i na brdovitome Balkanu počne ispisivati nova povijest. Dugogodišnja stagnacija susjedne BiH s obiljem neriješenih pitanja drži Hrvatsku na kušnji traženja najbolje politike zaštite nacionalnih interesa. Iduća godina mogla bi pokazati prve znake geostrateške rusko-turske idile u Siriji. Pacifikacijom te nesretne zemlje i podjelom plijena na Bliskom istoku dva bi carstva mogla ući u igru povijesnih reminiscencija. A ta igra balkansko-brdskoga kola gotovo bi se mogla vidjeti i sa zvonika zagrebačke prvostolne crkve. Stoga se i u 2019. najbolji okvir makroekonomske stabilnosti hrvatskoga gospodarstva podudara s čvrstim pripadanjem Hrvatske zapadnom sigurnosnom i političkom okviru. U tom su smislu naše vojno-političko partnerstvo sa SAD-om, pripadanje Europskoj uniji i svim njezinim europskim aktivnostima (uključujući i šengenski režim) te aktivno sudjelovanje u NATO-u najbolja obrana od svih izazova s kojima se Hrvatska može suočiti iduće godine. Nadamo se da se baš ništa od loših scenarija neće dogoditi, štoviše, da će se euroatlansko integriranje nastaviti i u regionalnom okružju.

Valja se nadati da u idućoj godini nećemo zaboraviti političko obećanje da ćemo nacionalnoj nogometnoj momčadi, svojemu najboljem predstavniku na međunarodnoj pozornici, sagraditi dostojan stadion. Nažalost, proračuni za sada ne pokazuju da se obećanje namjerava održati. Nema smisla da nacionalna momčad i dalje igra na nečemu što sliči hladnoratovskom rovu improvizirano pretvorenom u nogometni stadion. A s tog mjesta u svijet odlazi više slika nego sa svih kulturnih spomenika kojima se ponosimo. Više Engleza ili Španjolaca vidjelo je Hrvatsku kroz maksimirski betonski megašaht negoli kroza sve druge slike iz Hrvatske. Ljudi vole nogomet i gledaju prijenose utakmica. I to je, dakle, nužan dio nacionalne ekonomije – nacionalnom stadionu vratiti nogometno lice. 

14. travanj 2024 05:46