Hrvatska je ulaskom u EU prihvatila obvezu kontrole javnih financija – prihvaćena su dakle pravila koja se moraju poštovati. Javni dug u Hrvatskoj je, prema podacima koje je ovih dana objavio Državni zavod za statistiku, a koji obuhvaćaju široko definiranu središnju državu, prešao granicu od 80 posto BDP-a s tendencijom daljnjeg rasta.
Budući da prihvaćena pravila propisuju gornju granicu javnog duga od 60 posto, a deficita državnog proračuna ne više od tri posto BDP-a (ove će godine proračunski manjak vjerojatno iznositi 5,6 posto BDP-a), Hrvatska je morala pristupiti proceduri smanjivanja prekomjernoga proračunskog deficita. Hrvatska je dakle, uz Grčku i Cipar, jedina zemlja članica koja nije u stanju kontrolirati svoje državne financije. Domaći javni dug u proteklih desetak godina snažno je rastao: od 38,6 do 80,6 posto. Istovremeno ukupan vanjski dug prešao je nevjerojatno visoku razinu od 108 posto BDP-a. Ubrzani rast javnog i vanjskog duga ne samo da produbljuju strukturne probleme i stvaraju makroekonomske neravnoteže već prijete produljenim trajanjem ekonomske i socijalne krize u kojoj se Hrvatska nalazi već više od šest godina.
Dug nije vremenska nepogoda
Odgađanje strukturnih promjena kojima bi se rast javnog duga zaustavio i otvorile perspektive novog ciklusa ekonomskog rasta jednostavno se nije isplatilo – politička elita kupovala je (svoje) vrijeme i dovela hrvatsko društvo na rub opće mizerije i vrlo opasnih radikalizacija. Nastavak politike održavanja visoke razine državne potrošnje, koju su neki vladini i akademski krugovi nazivali ‘socijalnom osjetljivošću‘, jednostavno neće više biti moguć. Politička neodlučnost u provođenju nužnih reformi, koje će se morati provesti ne zbog pritiska Europske komisije i procedure prekomjernih deficita nego zbog toga što to nalaže zdrava pamet, zapravo nije koristila nijednoj interesnoj skupini koja je takvu politiku zagovarala.
Danas većina izabranih političara prezaduženost državnog sektora (i dijela kućanstava) doživljava kao vremensku nepogodu koja će s vremenom proći. Na ovoj razini javnog duga i nepovoljne strukture javnog sektora koja iz godinu u godinu stvara sve veće deficite neće biti moguće ostvariti dovoljno visoke stope ekonomskog rasta koje će omogućiti izlazak iz ove situacije bez reformi.
Otvaranje privatnim ulaganjima
Hrvatska će kao vrlo mala europska zemlja, poput baltičkih zemalja, morati u kratkom roku provesti radikalne promjene u državnom sektoru kako bi se otvorio prostor privatnim ulaganjima kao jedinom pokretaču ekonomskog rasta i razvoja. Ekonomska vlast mora preuzeti tu, povijesnu odgovornost. Reforme moraju biti snažne, tržišno orijentirane, jednokratne, sveobuhvatne i duboke. Kao što je to prije nekoliko dana rekao Frank-Walter Steinmeier, njemački ministar vanjskih poslova (socijaldemokrat), njemačka bi poduzeća mogla više ulagati u Hrvatskoj ali bi uvjeti ulaganja morali za njih biti neusporedivo privlačniji nego što su to danas. Država bi dakle morala potpuno otvoriti vrata međunarodnim (privatnim) ulagačima. Brojna besmislena birokratska ograničenja, često nepremostive prepreke za europska srednje velika poduzeća, moraju se jednokratno otkloniti, a financijski (fiskalni) poticaji povećati. Naročito u nedovoljno razvijenim istočnim hrvatskim pokrajinama.
Paradoksalno, ali rješenja su relativno jednostavna i na dohvatu ruke. Hrvatska vlada naime raspolaže relativno velikom imovinom, kojom može u kratkom roku bitno smanjiti javni dug i povećati prostor za fiskalno poticanje ulaganja privatnog sektora. Vrijednost financijske imovine u vlasništvu Republike Hrvatske – dakle dionica u poduzećima – kojom u ime svih građana upravlja Vlada, procjenjuje se na više od 35 milijardi eura. Unatoč uvjeravanjima iz političkih krugova te političkih ekstremista koji zagovaraju status quo, zamrznuti nacionalni kapital ne stvara nove vrijednosti ni nova radna mjesta. Privatizacija državnih poduzeća u kratkom roku je nužna, jednako kao i mobilizacija iznimno visoke privatne štednje u bankama i pretvaranja u aktivni ulagački kapital. Privatizacija dijela prekomjernih javnih bolničkih kapaciteta i pretvaranja u izvozni medicinsko-turistički proizvod također je odlična ideja, koja zasigurno neće sniziti razinu kvalitete javnih zdravstvenih usluga. Dugoročno, jedino ulaganje u privatna poduzeća može povećati nacionalni kapital i vrijednost privatne štednje – izvora blagostanja hrvatskih kućanstava.