Prvoga siječnja 2014., kada je nakon 15 godina ukinut Državni inspektorat, u njemu je radilo 786 inspektora, razbacanih nakon toga najprije u pet, potom u osam ministarstva, ovisno o tome kako je koja vlast spajala/razdvajala/uvodila nova ministarstva. Danas ih je, priznaje vlast – 1450 u čak 17 inspekcija. To znači da je u pet godina broj inspektora gotovo udvostručen! Ili, u ovih pet godina svakog drugog radnog dana zapošljavan je po jedan dodatni inspektor.
Zapravo, logično. Ne samo zato što ova država voli zapošljavati, kako je to danas moderno reći, uhljebe, nego prije svega zato što razjedinjeni poslovi jednostavno traže još – jer, svaki posao treba i kralja i kraljicu i lovce i konje i pješake.
Doduše, neki dobrodušno upozoravaju da smo morali dodatno zapošljavati već i zbog direktiva koje nam nameće EU, recimo za neke inspekcijske poslove vezane uz zaštitu okoliša ili zaštitu potrošača. No, ključno je pitanje može li se takva mega-funkcija doista objediniti i uz to biti učinkovita? Pitanje je to za milijun kuna, jer u Državnom inspektoratu neće raditi ljudi koji doista znaju znanje nego oni koji su po inspekcijama ministarstava zapošljavani po babi i stričevima.
Sive je ekonomije uvijek oko 30-35 posto i ona se ne smanjuje čak niti s hiper-učinkovitim inspektoratom, kakav je recimo bio u vrijeme Branka Jordanića s kojim ga većina i poistovjećuje.
- No razliku čini borba za kvalitetu (mesa, voća, povrća, potrošne robe….) i sprječavanje uništavanja domaćega uvozom bofla. To je suština postojanja jakoga Inspektorata, a ne jahanje na malim iznajmljivačima i poduzetnicima - kategorično nam poručuje Jordanić.
Kako je došlo do bujanja inspektorskog kadra, te hoće li ponovo objedinjeni Državni inspektorat biti efikasniji od ‘ministarskih ispostava‘? Analizu o tome možete pročitati od četvrtka u novom tiskanom izdanju Lidera, a već od srijede popodne u digitalnom Lideru.