Osim mnogih drugih usluga koje je ovlašten dati isključivo sud to su i tzv. uvjerenja o tome da se protiv neke fizičke ili pravne osobe ne vodi kazneni postupak.
To uvjerenje mnogima često ‘život znači’, a u pravilu jako kratko vrijedi. Vremensko ograničenje ne treba shvatiti kao dodani udar birokracije, jer vrlo je logično da se, ako neki postupak nije u tijeku danas, to već sutra može promijeniti, pa je svako trajanje takvog uvjerenja izvan dana izdavanja praktično nerealno. Stoga je naznaka da uvjerenje ne smije biti starije ‘od tri mjeseca’ ili ‘od 30 dana’ još uvijek velika pogodnost (a ne šikaniranje) za tražitelja uvjerenja.
Suštinska i fromalna razlika Inače, u praksi se najčešće to uvjerenje neosnovano identificira s potpuno drugim uvjerenjem, onim o nekažnjavanju. Razlika je ogromna i suštinska. Uvjerenje o nekažnjavanju svjedoči o tome postoji li ili ne neka pravomoćna kaznena presuda protiv osobe koja traži uvjerenje, a ona o nepostojanju kaznenog postupka koji je u tijeku samo o tome da takav postupak nije u tijeku, što ne prejudicira krivnju odnosno buduću sudsku odluku. Postoji i formalna razlika, jer uvjerenje o nekažnjavanju izdaje Ministarstvo pravosuđa, a ono o nevođenju kaznenog postupka općinski sudovi koji postupaju u kaznenim predmetima - što će vrlo brzo biti isključivo općinski sudovi u sjedištu županijskog suda. Kada se zna o koliko je važnoj razlici riječ, još više čudi kada se na službenim web-stranicama pojedinih sudova (primjerice i velikih općinskih sudova u Osijeku, Rijeci i Splitu, ali ne i onog najvećeg - Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu) uvjerenje ‘o nevođenju postupka’ nalazi ispod naslova ‘Uvjerenje o nekažnjavanju’.
I propade posao... Nekad ne tako davno uvjerenja su se praktično izdavala za područje suda na kojemu je stranka imala prijavljeno prebivalište pa se time i manipuliralo, osim ostaloga i promjenom prebivališta. Srećom, sada je to ustrojeno kako treba i svako se uvjerenje odnosi na sve sudove u Republici Hrvatskoj. I pravne i fizičke osobe često moraju ishoditi uvjerenje da se protiv njih ne vodi kazneni postupak (što je svakako niža razina zahtjevnosti od potvrde o nekažnjavanju, koja postoji npr. kod javne nabave, ali se lako i izigrava tako da se jednostavno formalno promijeni čelnik, koji npr. postane prokurist). Nekada je to temeljeno na formalnoj zakonskoj obvezi (npr. natječaji za prijam u državnu službu), a nekada je to poluformalna obveza koja ipak može odlučno djelovati na donositelja odluke o nekom poslu. Kad to znamo, onda stvarno izgleda čudna odredba iz Sudskog poslovnika prema kojoj nije moguće izdati uvjerenje o nepostojanju kaznenog postupka već i ako je protiv neke osobe određena rasprava na temelju privatne tužbe. Da podsjetimo, to su najbenignija kaznena djela koja se često svode na verbalne delikte i slična djela i stvarno je teško opravdati da netko zbog toga ne moće dobiti traženo uvjerenje. Još je gore što to ovisi i o tome je li spis raspoređen kod ažurnog ili neažurnog suca, pa takav raspored i rad ili nerad suca odlučuju hoće li netko ili neće dobiti traženo uvjerenje, posljedično i valjano kandidirati za neki posao.