Svjetski popularni francuski ekonomist Thomas Piketty, koji je svoju knjigu Kapital u 21. stoljeću rasprodao u više od 1,5 milijuna primjeraka diljem svijeta u nepunih godinu dana te čije su se teze o gotovo inherentnim silama kapitalizma, koje vode prema sve većoj ekonomskoj nejednakosti, raširile brzinom šumskog požara, napokon dolazi u Zagreb.
Karakteru cijele priče pridonijela je kombinacija ‘prave osobe u pravo vrijeme na pravome mjestu‘ kao i briljantna marketinška strategija Harvard University Pressa. Strategija izdavača iskoristila je duh vremena nakon globalne financijske krize izvlačenjem, povećanjem i zacrvenjivanjem riječi ‘kapital‘ preuzete iz dužeg naslova s ciljem stvaranja aluzije na opus Karla Marxa, iako autor ne zastupa marksističko viđenje političke ekonomije. Tek manji dio popularnosti može se pripisati eventualnoj epohalnosti i kvaliteti knjige koja sigurno ne može imati pretenzije da bude uz bok klasicima poput Smithovog Bogatstva naroda ili Keynesove Opće teorije.
S obzirom na količinu medijski podignute prašine zanimljiv je podatak Hawkingovog indeksa prema kojemu je samo 2,4 posto čitatelja odmaknulo dalje od 26. stranice knjige dok je erotski roman Pedeset nijansi sive ipak prošao bolje s čitanošću od 25 posto. Kontrast tih podataka očito govori u prilog tezi o postojanju grupnog pritiska u akademskoj i široj zajednici kako bi se ostalo u trendu kada su u pitanju kompleksna ekonomska pitanja, neovisno o analizi kvalitete formiranih i iznesenih stavova.
Zakoni kapitalizma
Pikettyjeva se knjiga vrti oko njegova dva povijesna zakona kapitalizma od kojih prvi tvrdi da je udio dohotka od kapitala u ukupnom nacionalnom dohotku određen umnoškom omjera ukupnog bogatstva i nacionalnog dohotka (k) te stope povrata na kapital (r) (r*k = y). Drugi zakon kapitalizma stipulira da je kroz povijest moguće identificirati višu stopu povrata na kapital u odnosu na visinu stope ekonomskog rasta (r>g) što nužno vodi prema većem udjelu dohotka od kapitala u odnosu na dohodak od rada te sve većem omjeru bogatstva i nacionalnog dohotka (W:Y). Unatoč tome što autor na nekoliko mjesta uzgredno spominje sile konvergencije i sile divergencije prema manjoj/većoj nejednakosti, ipak je rezime pesimističnog karaktera s obzirom na njegove crne prognoze da je tip kapitalizma budućnosti upravo partimonijalni kapitalizam u kojemu faktor nasljeđa igra ogromnu ulogu u generiranju gotovo apokaliptičkih razmjera nejednakosti. Stoga Piketty kao rješenje za problem rastuće nejednakosti zagovara progresivno oporezivanje dohodaka i bogatstva u svrhu ostvarenja redistributivno definirane pravednosti.
Takvi zaključci zaslužuju znatno veću dozu kritičke pozornosti u odnosu na razinu debate u domaćim medijima i akademskim krugovima (čast izuzecima!), pogotovo imajući u vidu da kritike Pikettyjevih teza ne dolaze isključivo iz tabora zagornika ‘tržišnog fundamentalizma‘ nego i od autora poput nobelovca Josepha Stiglitza i vrsnog ekonomista Jamesa Galbraitha koji se svrstavaju u američku liberalnu odnosno europsku socijaldemokratsku tradiciju. Stoga je potrebno iznijeti najosnovnije slabosti Pikettyjeve analize, a to su: generalizacija i traženje univerzalnih zakona kapitalizma zanemarujući lokalne institucionalne faktore, njihov endogen razvoj i specifične odnose moći u svakoj zemlji (kapitalizam u Uzbekistanu bliži je ekonomskom uređenju Sjeverne Koreje nego kapitalizmu u Švicarskoj); definicija kapitala koju autor miješa s pojmom bogatstva kao monetarno izražene neto vrijednosti koja uključuje više od kapitala kao faktora proizvodnje; nedostatak empirijskih činjenica koje potkrepljuju da je povijesna stopa povrata na kapital 4-5 posto i time viša od stope ekonomskog rasta (investicijske strategije i uspjesi nekoliko američkih sveučilišnih zaklada poput Harvardove nisu reprezentativan uzorak) i nerealne pretpostavke da su takve stope održive usred rastuće akumulacije kapitala; generalizacija o povijesnim zakonima kapitalizma, povijesnom fenomenu starom oko 180 godina, u okolnostima u kojima je gotovo trećina tog razdoblja obilježena tendencijom pada nejednakosti; zanemarivanje uloge same prirode novca i kreditnog ciklusa koji povećava omjer bogatstva i dohotka stvaranjem novih zajmova (štednja iz postojećeg dohotka i investiranje ne može objasniti rastući omjer bogatstva i dohotka u nizu zemalja poput SAD-a i Australije); zanemarivanje razlikovanja pojma profit i renta, ‘zasluženog‘ i ‘nezasluženog‘ dohotka čije se razlikovanje može pratiti u doba nastajanja klasične političke ekonomije; neprecizno i naizmjenično korištenje pojma kapitala i bogatstva ekvivalent je zabijanju autogola ne samo agendi koju promiče intelektualna ljevica nego i agendi pro-tržišno orijentiranih liberala; pojednostavljivanje mehanizma koji dovodi do porasta nejednakosti rezultira i neprikladnim pokušajima za njezinu kompresiju.
Posljednji argument vrijedi detaljnije razmotriti zbog hrvatskog čitateljstva i sprječavanja izvođenja ad hoc zaključaka koji bi mogli voditi u smjeru jeftinih populističkih politika. Naime, ako se diskurs progresivnog oporezivanja visokih dohodaka i bogatstava neselektivno usmjeri u jednakoj mjeri na produktivne/kreativne i neproduktivne/distributivne aktivnosti, tada se upada u zamku da takav potez bude kvalificiran kao potez temeljen na zavisti, a ne na pravičnosti. Upravo u primjeni instrumenta neselektivnog progresivnog oporezivanja kao posljedici nečitanja Pikettyja i nedostatka razumijevanja argumenata njegovih kritičara, a u kontekstu relativno mobilnog kapitala i rada te utopijske realnosti svjetskog poreznog ureda, moguće je stvoriti više štete nego koristi za hrvatsko gospodarstvo.
Jednostavan poučak
Takav pristup zanemaruje mogućnost oslanjanja na druge elemente ekonomske politike poput jačanja konkurencije, povećanja obrazovnih vještina nekvalificiranih radnika, transparentnosti u financiranju političkih stranaka, labavljenja zakona koji reguliraju intelektualno vlasništvo i autorska prava, odnosno elemenata koji kumulativno imaju znatno veći potencijal u smanjivanju progresije nejednakosti koju tada neće trebati ispravljati post festum isključivo visokom progresivnošću poreznog sustava. Jednostavan poučak iz bihevioralne ekonomije pokazuje da je djetetu lakše uskratiti igračku na samom početku igre nego mu je kasnije uzeti iz ruku. No, Piketty i dalje stoji na liniji da su svi dohoci sukladni samom doprinosu pojedinca ili faktora proizvodnje konačnom proizvodu budući se zalaže za redistribuciju proizvedenih dobara i usluga kroz progresivne poreze zanemarujući pri tome dosege modifikacije institucionalnog okruženja na ex ante smanjivanje nejednakosti. U slučaju hrvatskog gospodarstva stoga se svakako treba okaniti jednostavnih univerzalnih recepata i osloniti se na niz eklektičkih mjera koje će poboljšati i ispraviti institucije koje pridonose reprodukciji korupcije, nepotizma i rođačkog gospodarstva kao faktora koji natprosječno generiraju rast nejednakosti u post-tranzicijskim ekonomijama. U komparativnoj analizi podataka o kvaliteti javnog upravljanja koje objavljuje Svjetska banka Hrvatska se nalazi na posljednjem mjestu u grupi post-tranzicijskih ekonomija koje su pristupile EU 2004. godine, dok su posebno poražavajući rezultati u kategorijama kontrole korupcije i vladavine prava.
Iz tih razloga, gostovanje Pikettyja u Zagrebu trebalo bi iskoristiti za poticanje konstruktivnije rasprave i preispitivanje njegovih postavki te njihove primjenjivosti na institucionalni i politički kontekst Hrvatske. No, niz gostovanja svjetski popularnih nobelovaca i ekonomista u Hrvatskoj nisu ohrabrujući presedan za takav optimističan scenarij. Naime, umjesto kritičkog preispitivanja i analize iznesenih stavova vrlo često prevladaju motivi intelektualnog snobizma pri čemu je važno biti viđen i osjećati se važnije kroz razvijanje svijesti o stapanju s jednom većom intelektualnom masom. U takvim okolnostima loš i netržišno proizašao oblik nejednakosti koji koči ekonomski rast i podriva političku stabilnost, u nedostatku političke volje i kreativnosti za pronalaženjem autohtonih rješenja, neovisno o Pikettyjevim zaključcima, u Hrvatskoj će i dalje postojati.
dr.sc. Kristijan Kotarski, Fakultet političkih znanosti Zagreb