Odlazak šefa najmoćnije banke u Hrvatskoj bio je tek kuloarska teza, baš kao i prije tri godine uoči još jednog mandata, kada se također spekuliralo o njegovu odlasku.
Sve dok iz banke, potpuno neuobičajeno za hrvatsku poslovnu praksu, nisu poslali priopćenje da je ‘u tijeku redoviti proces konzultacija i priprema za imenovanje Uprave Zagrebačke banke’. Čuđenje je tim veće što je priopćenje odaslano cijelu godinu prije isteka mandata. Takvo što u Hrvatskoj se u pravilu ne događa, tim više što tako dugo razdoblje, barem prema iskustvima na domaćoj poslovnoj sceni, ostavlja prostora za unutarnje frakcijske borbe. Možda je i to dijelom razlog što odlazak najdugovječnijeg bankara Franje Lukovića u većini medija ipak nije dobio prostora razmjerno veličini i značenju vijesti o smjeni na vrhu banke koja je bila jednako važan partner realnom sektoru koliko i svakoj vlasti.
Rana najava kompanijske smjene Većina naših sugovornika, kojima je zajednička želja da o ovoj temi ne ‘potpisuju’ izjave, slaže se da će se uskoro i kod nas udomaćiti inozemna poslovna praksa rane najave smjene u vrhu neke kompanije.- To je za hrvatsko poslovno okruženje i običaje pomalo atipičan postupak, međutim, ozbiljne tvrtke u inozemstvu imaju vrlo razrađen proces ‘nasljeđivanja’ na ključnim pozicijama, što uključuje objavu i uvođenje nasljednika nekada i nekoliko godina unaprijed, pogotovo u slučajevima kada je čelni čovjek na tome položaju bio jako dugo. Sjetite se kada je Jeffrey Immelt imenovan kao nasljednik Jacka Welcha u General Electricsu, također je to bilo više od godinu dana ranije. Cilj je upravo izbjeći nagle potrese i dati priliku da novi CEO od staroga u dovoljno dugom razdoblju uspije preuzeti sve ključne interne i eksterne kontakte, klijente, da bude uveden kod važnih ‘decision makera’ na način da ga oni dožive ozbiljno, jer će sigurno sutra on biti No.1. Javnom nominacijom dovoljno unaprijed zaustavlja se i interna borba za nasljednika i sprječava trovanje atmosfere mogućim dužim razdobljem borbe za to mjesto. Prema tome tko će uskoro nakon objave možda otići iz banke vidjet će se tko je pretendirao ili se nadao toj poziciji - zaključuje jedan od sugovornika.
Nova vrsta upravljanja Odlazak Lukovića nakon 23 godine (toliko će biti na čelu u trenutku kada mu u veljači 2015. završi mandat, iako mnogi zaključuju da će upravljanje bankom de facto završiti na jesen ove godine) bez sumnje će i simbolično označiti kraj jedne (ne samo) bankarske ere. S Lukovićem će na neki način završiti i vrijeme tranzicije, koju Hrvatska nikada nije privela kraju. Inozemna poslovna praksa, koja uključuje i zamjenu autokrata tehnokratima, i preduga kriza očito i u Hrvatskoj traže novu vrstu upravljanja. Doduše, Luković je talijanskim vlasnicima i u krizi donosio nemalu dobit, no veličina zamrljanoga kreditnog portfelja očito prelazi dvadesetogodišnje zasluge. Samo u nekoliko razvikanih predstečajnih slučajeva - Konstruktor, IGH, Optima Telekom, Dalekovod, Stipić grupa - službeno je zaglavljeno oko 3,2 milijarde kuna neotplaćenih kredita. Upravo je Luković prije godinu i pol neformalno potaknuo državu da se ozbiljnije angažira u spašavanju velikih građevinaca, što su mnogi ekonomisti tada iščitali prije svega kao model spašavanja bankarskih bilanci, a ne radnih mjesta u građevinskom sektoru. Štoviše, isti ti ekonomisti i danas viču da krizi neće biti kraja, cijene nekretnina deflacijski će se urušavati sve dok banke ne iščiste svoje bilance od nenaplativih kredita. Jednostavno, takav je financijski krvotok zemlje, spašavanje bilo kojega korporativnoga klijenta - a nema takvog koji se nije koristio bankarskim kreditima ili jamstvima - imat će odraz u bankarskim bilancama.Vjerojatno je i posljednji ‘javni’ Zabin slučaj - prodaja poslovnice u Paromlinskoj posrnuloj Stipić grupi - pokušaj spašavanja bilance. Kako se pokazalo, neuspješan. I ‘neregularan’. Samo četiri mjeseca prije podnošenja zahtjeva za predstečajnu nagodbu zbog 600 milijuna kuna raznih dugova (zahtjev je podnesen u travnju 2013.) Stipić grupa kupila je donedavno sjedište Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici i to za 120 milijuna kuna. Pri tome su početnu aukcijsku cijenu preplatili za čak 26 milijuna kuna i za to se dijelom zadužili upravo kod Zagrebačke banke (riječ je o kreditu od 16 milijuna eura). I to u trenutku kada su istoj banci dugovali 280 milijuna kuna kredita, za koje se četiri mjeseca prije podnošenja zahtjeva za predstečajnu sigurno znalo da ih tvrtka neće moći vratiti.
Problem s građevinarima U kuloarima se ljetos ozbiljno šuškalo da se Zaba odlučila za prodaju zato da skrije činjenicu da banka zapravo nije pravi vlasnik nekretnine. Naime, kako se tada pisalo, iz izvadaka iz zemljišnih knjiga izvlači se zaključak da je zgrada u Paromlinskoj zapravo društveno vlasništvo, s time da je uknjiženo pravo korištenja za Zagrebačku banku. I ta je nekretnina dio tužbe u kojoj zagrebački zlatar Pašk Kačinari godinama uzaludno nastoji dokazati na praksu s početka pretvorbe i tranzicije: zgrade su najprije bile prikazane kao imovina banke, a onda je ta imovina skrivena radi smanjivanja prikazanoga dioničkoga kapitala. Građevinski je sektor bez sumnje banci najveći problem, ali pitanje je koliko je i ostalih kontaminiranih kredita koje će Lukovićev nasljednik morati počistiti. Službeno je, prema evidenciji HNB-a za treće tromjesečje 2013, nenaplativo i djelomično naplativo 28 posto kredita odobrenih poduzećima. To je gotovo 27 milijardi kuna! S obzirom na to da Zaba čini više od četvrtine tržišta, to znači da su Zabini nenaplativi problemi znatno veći od spomenute tri milijarde kuna koliko joj duguje pet velikih mahom građevinskih tvrtki. Doduše, za taj dio priče operativno je ‘zaslužniji’ član Uprave Milivoj Goldštajn i to je vjerojatno razlog zašto je i on u ‘odlaznom’ paketu. To što su ujedno i generacija (i prema propisima spremni za mirovinu) samo je dodatni alibi za osvježenje Uprave.
Što će biti s dužnicima? Kuloarsko spominjanje sadašnjih članova Uprave Miljenka Živaljića i Marka Remenara kao ključnog dvojca koji bi banku trebao povesti novim smjerom ostavlja prostora za upitnike: što će to značiti za budući odnos prema dužnicima? Na što tvrtke mogu računati? No već iz činjenice da Živaljić kotira kao Lukovićeva desna ruka, a Remenar kao Goldštajnova može se iščitati da naglih, velikih zaokreta neće biti. No izneneđanja su moguća. Uostalom, najvažniji će im zadatak biti čišćenje portfelja. - Pitanje je što bi uopće ostalo od prikazane dobiti da se u čišćenje krenulo davno prije. Očito u centrali vjeruju da je sazrelo vrijeme za promjenu. S obzirom na to da ni sada nisu fleksibilni prema klijentima mislim da će buduća kreditna politika biti još konzervativnija, pogotovo prema malim i srednjim poduzećima - misli jedan od sugovornika, koji je uvjeren da strateških promjena u početku neće biti.
Stare i nove simpatije Uostalom, strategiju ionako neće više određivati u Zagrebu nego u banci majci. I drugi sugovornik uvjerava da u odnosu prema realnom sektoru neće biti nikakvih promjena - očekuje nastavak (krizne) vrlo oprezne politike i nepovjerenja u sposobnost većine klijenata da, pod pritiskom krize, uredno vraćaju nove kredite. - Možda će neke dosadašnje individualne simpatije i antipatije ubuduće biti malo na ledu ili odleđene, ali sigurno nekih spektakularnih zaokreta neće tako skoro biti - zaključuje.Treći sugovornik upozorava da je ključna stvar u Goldštajnovoj smjeni jer to znači da će buduće poslovanje biti transparentnije. - Korporativno je poslovanje najslabija točka i zato se čišćenje portfelja više nije moglo izbjegavati. Sa Živaljićem na čelu poslovanje s korporativnim klijentima temeljit će se na poštovanju procedura, a ne usmenih dogovora, na poštovanju regulacijskih pravila i napuštanju sfere arbitrarnosti, koja se u velikoj mjeri odnosila upravo na korporativne klijente. Viceguverner HNB-a Damir Odak ni dosad nije bio popuštajuće ruke prema bankama, ali inzistiranje na regulama sa Živaljićem bit će mnogo jednostavnije - uvjeren je.
Zaba dobiva čuvara iz centrale Četvrti sugovornik, međutim, misli da suočavanje s pravim stanjem bilance neće automatski značiti i zatvaranje kreditne slavine. Banka si ne može dopustiti da prema korporativnim klijentima ostane zatvorena.- Banka živi onoliko koliko je ukomponirana u realni sektor - kategoričan je.Hoće li Lukovićev odlazak doista značiti kraj jedne ere poslovanja? Iako se svi sugovornici slažu da je Živaljić produžena Lukovićeva ruka, pa naglih potresa neće biti, jednako tako svi očekuju nove vjetrove. Moderno europsko bankarstvo, dobro protreseno krizom, više ne treba autokrate snažnih osobnosti i karizme. Uostalom i Lukovićev nekadašnji šef, jednako osebujan i karizmatičan Alessandro Profumo, odletio je s čelne pozicije usred krize. Novo bankarstvo traži kooperativne tehnokrate koji će samo izvršavati strateške ciljeve određene u centralama vlasnika. Već je sada upletanje iz centrale stiglo do dnevnih operativnih poslova. - Živaljić je dobar čovjek, s dobrim kontaktima, ali nema prepoznatljivo ime i prezime. Zato je i odabran. Nova će ekipa dobiti čuvara iz Italije koji može biti i prokurist, ne vjerujem da će ići na licenciranje u HNB-u, ali s dovoljno ovlasti da kontrolira ključne stvari - uvjerava jedan od sugovornika. S obzirom na nove bankarske vjetrove, Luković nije imao šanse ostati još jedan mandat. Kako nam priča njegov bivši suradnik, Luković je samostalni vizionar koji je uvijek gledao dugoročan cilj. Izrazito je kompetitivan, važno mu je pobijediti i ostati u vrhu, bez obzira igra li prijateljsku partiju tenisa ili vodi žestoku utrku s bankarskom konkurencijom. Zahvaljujući takvom stajalištu banka je u vrijeme kada ju je Unicredit poželio ‘utopiti’ u vlastiti vizual uspjela ostaviti prepoznatljivo domaće ime. - Pobjeda za njega nije rezultat 3:2 ili 4:1, nego najmanje 5:0. Natprosječno inteligentan i sposoban oko sebe je okupio istu takvu ekipu. Luković ne voli neodlučne, ne voli strah, zato su Goldštajn i Sanja Rendulić u njegovim očima bili iznimno cijenjeni. Kada su pali prihodi, Rendulić je bez milosti rezala troškove i održavala glavu banke iznad vode. Zato je Zaba i postala najbolja banka s najboljim rezultatima u cijeloj Unicredit grupi, zbog čega su banku i Lukovića u Milanu zvali draguljem u kruni! Ta su vremena prošla, na djelu je smjena generacija, mijenjaju se ukupni trendovi i centrali sada treba netko s kime mogu lakše upravljati - priča bivši zaposlenik banke.
Dovoljno zadržane dobiti Bez obzira na veličinu bilančnih dubioza banka i dalje ima najjači menadžment, ali i dovoljno zadržane dobiti da se može nositi s teretom nenaplativih kredita. Zasad je nepoznanica kakav će budući odnos s vlašću dirigirati iz centrale. Kako se priča, mogao bi biti ‘susretljiviji’. Vrijeme smjene sigurno je početak nove ere i to Luković itekako razumije. No ne treba isključiti ni scenarij prema kojem će fotelju predsjednika Uprave zamijeniti onom u Nadzornom odboru. Sugovornik koji je neko vrijeme radio u Zabi kaže da je najveća Lukovićeva vrijednost u tome što je inzistirao na promjenama, čak i onda kada je postizao najbolje rezultate. Razumio je da samo mijena stalna jest. Jedni tvrde da s deset menadžera poput Lukovića Hrvatska više ne bi bila u recesiji. Ali ima i onih koji se s tom tvrdnom nikako ne bi složili.