Hrvatska je iscrpljena dugotrajnom krizom. Dugo godina korišten, a sada potrošen model rasta koji se zasnivao na državnim investicijama presporo se i nedovoljno uspješno pokušava transformirati u novi, koji bi trebao biti pokretan privatnim investicijama i izvozom. Najvećim dijelom riječ je o posljedicama vlastitih slabosti. Recesija u Europi samo je jedan od vanjskih izgovora, ali nikako ne i presudan za probleme s kojima se susrećemo.
Poslodavci i poduzetnici ukupno stanje u hrvatskom gospodarstvu na kraju ove godine ocijenili su neprolaznom ocjenom. Baš kao i lani, najlošiju ocjenu općeg stanja gospodarstva dali su predstavnici malih poduzeća, a nešto je malo bolja percepcija gospodarskog stanja među srednjim i poslodavcima i poduzetnicima iz velikih tvrtki. Prosječna ocjena stanja gospodarstva od svega 1,39 sigurno je i odraz očekivanja i nada koje smo svi od ove godine ipak imali, očekivanja koja se nisu realizirala. Umjesto makar simboličnoga gospodarskog rasta i nešto boljih uvjeta poslovanja, realni sektor i dalje nosi veliki teret duge recesije.
Živimo stagnaciju
Zato nama u HUP-u ovakve ocjene nisu nikakvo iznenađenje. Kada pogledamo također nedavno predstavljeni HUP-ov skor, koji pokazuje u kakvom smo stanju što se rezultata napretka i reformi u Hrvatskoj tiče, onda skor, koji se za zadnje tri godine kreće na razini oko 30 bodova od mogućih maksimalno 100, jasno pokazuje da živimo stagnaciju. Čime naravno nikako ne možemo biti zadovoljni. Ključno pitanje je - možemo li bolje?Duboka složenost naše situacije zatekla je aktualnu vladu nakon preuzimanja kormila. Nakon desetljeća promašene ekonomske politike, zaduživanja i promašenih prilika za provođenje reformi, nismo se uspjeli iščupati iz negativne spirale, koja nije započeta s prošlim izborima. Od grijeha nečinjenja i nemijenjanja, i kada je svima jasno da su promjene potrebne, kao društvo patimo već dugo. Od prozivki tko je i tko nije za to kriv nemamo ništa. Umjesto prozivki, trebamo se suočiti s našim slabostima i krenuti ih rješavati.Prosječna očekivanja ekonomskih prognostičara za sljedeću godinu kada je riječ o realnom rastu BDP-a kreću se oko jedan posto i složio bih se da je ta procjena u danim okolnostima realistična. No naglasio bih i da je takva stopa rasta znatno ispod onoga što je u Hrvatskoj ne samo potrebno nego i moguće. Jasno je naime da uz rast od jedan posto u najboljem slučaju možemo očekivati daljnju stagnaciju zaposlenosti, a o pravome rastu možemo govoriti tek kada se zaposlenost počne znatnije povećavati, a nezaposlenost smanjivati.Zbog toga se pitanje o očekivanjima za 2014. nikako ne smije svesti na stope rasta. Pravo pitanje je pitanje kvalitete. Može li u Hrvatskoj nova, zdrava gospodarska struktura zasnovana na privatnim investicijama i izvozu, potpomognuta sredstvima iz europskih fondova, s pristupom većem tržištu nego ikada do sada, ojačati toliko da nadvlada slabosti starog, problemima opterećenog dijela gospodarstva?Jedan od katalizatora reformi u 2014. mogao bi biti upravo financijski položaj vladinog sektora. Dug, deficit i dospijeća koja nas čekaju veći su no ikada. Hrvatska, sada je izvjesno, u siječnju ulazi u Procedure prekomjernog deficita. Ta bi činjenica u 2014. godini mogla dovesti do posve novog okvira za vođenje financijski održive ekonomske politike. U tome okviru ne treba isključiti ni ulogu MMF-a. Iako će otpori MMF-u biti snažni, ulazak MMF-a u ‘paket‘ strukturiranja nove ekonomske politike mogao bi imati ulogu ‘pečata kvalitete‘, s izravnim rezultatom bitnog smanjenja troška financiranja duga već u drugoj polovici godine.
Ispravljanje propusta
Propustili smo iskoristiti ulazak u EU i donošenje novoga zakonskog okvira, Zakona o strateškim investicijama i Zakona o poticanju ulaganja, za aktivno privlačenje investitora i novo pozicioniranje Hrvatske na svjetskoj investicijskoj mapi. Taj propust hitno treba ispraviti. S obzirom na to da je bolje ikad nego nikad, politika aktivnog privlačenja investicija trebala bi biti u fokusu sljedeće godine, dodatno pojačana uklanjanjem poslovnih i investicijskih barijera, reformom javne administracije, poboljšanjem regulacije i smanjivanjem troškovnih nameta poduzećima. A jedan od okidača za poticanje investicija svakako bi mogao i trebao biti potencijal korištenja europskim fondovima, jer nepovratna sredstva koja iz tih fondova povlačimo u stanju su oploditi uloženi kapital i ponuditi stopu povrata kojom se dobrim dijelom neutralizira nekonkurentnost i nepovoljno okruženje koji sada odbijaju investitore. Uz dobro razrađene modele javno-privatnih partnerstava privatni bi kapital mogao i u projektima lokalne uprave i javne samouprave, koji su prvi kandidati za sredstva iz fondova, pronaći svoju računicu dok paralelno radimo na promjeni svih faktora koji nas čine nedovoljno atraktivnima za ulaganja. Da i ta prilika ne bi bila propuštena, očekujem da se svi akteri društva u idućoj godini ozbiljno pozabave našom možda najvećom slabošću - odnosom politike i društva prema privatnom poduzetništvu i privatnim investicijama. Dojam je da je ono što zovemo antipoduzetničkom klimom duboko ukorijenjeno, tako da strah od neuspjeha i problematičan odnos prema uspjehu blokiraju razvoj na svim razinama društva.
Nadam se da sazrijeva vrijeme da shvatimo kako privatni poduzetnik i investitor nisu dio problema, nego dio rješenja problema ekonomskog razvoja. Za promjenu tog stajališta ne treba nam ništa osim nešto dobre volje onih koji imaju priliku govoriti i djelovati u javnom prostoru. Kada bi se to stajalište počelo mijenjati u 2014., bio bi to naš najveći dugoročni dobitak.