Nepoznavanje prava šteti (lat. ignorantia iuris nocet) pravilo je koje vrijedi još od Rimskog Carstva.
‘Nisam znao‘ u bilo kojem sudskom procesu ne prihvaća se, ali u novije vrijeme sve su glasnije inicijative širom svijeta da se to pravilo barem malo relativizira i to će se vjerojatno prije ili poslije i dogoditi. Razlog je vrlo jednostavan. Naime, za razliku od situacije u vrijeme Rimskog Carstva kada je pravnih normi bilo relativno malo, danas je situacija dramatično suprotna.
Mnogo i za pročitati
Tako je primjerice na dan 1. siječnja 2014. u Hrvatskoj na snazi bilo više od 9000 pravnih normi, što zakona što podzakonskih akata objavljenih u službenom glasilu Narodne novine. Tome treba dodati barem još toliko raznih općih akata koje donosi lokalna i regionalna samouprava i već smo kod broja od barem 20.000 općih akata.
Teško je biti precizan, ima i onih koji se nalaze na jednoj stranici teksta, ali i onih kao što su Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o obveznim odnosima i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakon o zemljišnim knjigama, koji svojim tekstom zauzimaju više stotina stranica, a svaki je mijenjan od početnog teksta u prosjeku desetak puta, a ozbiljan komentar svakog od tih zakona zaprema barem 1000 stranica.
I to su samo osnovni tekstovi pravnih akata, bez bezbrojnih izmjena i dopuna, a broj povećava i činjenica da se mnogi akti (uključujući i zakone) još dugo nakon što više nisu na snazi ipak primjenjuju, zato što novi akti nemaju povratni učinak, a riječ je o situaciji ili slučaju koji se zato rješava prema starom aktu. Iako je i ovako broj golem, nakon punopravnog članstva u EU treba ga povećati svim onim što čini europsku pravnu stečevinu. To je u ovom trenutku već više od 150.000 stranica službenog teksta pravnih normi, a sve je to dio hrvatskoga pravnog sustava, koji je istodobno integralni dio europske pravne stečevine. Čak i diplomiranom pravniku samo da sve to pročita (broj se stalno povećava) treba cijeli radni vijek. Notorno je onda da nepoznavanje prava više ne može značiti isto što i prije 50 ili 100 i više godina i onoga tko to ne prepoznaje i ne priznaje kao veliki problem je lakše prikazati kao zagovornika tzv. politike noja (ignoriranje problema, guranje glave pod tepih) nego kao nekoga tko odgovorno obnaša svoju dužnost.
A obveza zakonodavca?
Samo za ilustraciju možemo navesti ili upitati – koliko poduzetnika zna da je prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka (ali i mnogo toga drugog u tom postupku) dopušteno podnijeti samo i isključivo na propisanom obrascu (koji se može naći na web-stranici nadležnog suda – VTS RH, koju administrira resorno ministarstvo) i ako nije podnesen na obrascu bit će odbačen. Nadalje, koliko poduzetnika zna da se dostava pismena u stečajnom i predstečajnom postupku obavlja putem e-oglasne ploče sudova, a dostava se smatra obavljenom istekom osmog dana od dana objave. Ovako bismo mogli redati beskonačno bitne stvari koje, ako poduzetniku (ili bilo kome drugome) nisu poznate mogu uzrokovati stvarno nesagledive posljedice. Očito je ne samo da zakonodavac smatra da svi (a pa tako i poduzetnici) znaju pravo, nego i da svaki poduzetnik rabi računalo. Ako je to tako, stvarno se postavlja pitanje zašto, u duhu poštenja i ravnomjerne podjele tereta, ne bi predlagatelj i/ili zakonodavac imali obvezu svim poslovnim subjektima elektroničkom poštom poslati upozorenje o aktu koji je donesen i o temeljnim obvezama.
Može biti jednostavno
Može izgledati kao revolucija i kao nešto što je teško izvesti, ali to uopće nije tako. Sve bi se poduzetnike jako lako potaknulo na dostavu svojih podataka (adrese elektroničke pošte), ako ne drukčije, tada već time što bi se javno i jasno obznanilo da je primjena načela ‘neznanje ne opravdava‘ uvjetovana time da je poduzetnik obaviješten o promjeni putem maila koji je uredno prijavio. U današnje vrijeme tehnološkog napretka, s obzirom na to da nije riječ o aktima koji su usmjereni na pojedinačno određene pravne subjekte, to ni za državu ne bi bio ni poseban napor, ni poseban trošak. S druge bi strane poduzetnici (možda bi se kasnije model trebalo proširiti i na druge) napokon osjetili da im je država prijatelj, a ne neprijatelj, a kada bi se to dogodilo, sigurno bi svima u ‘hranidbenom lancu‘ bilo bolje.