Hrvatski je sabor u petak 14. lipnja 2013. prihvatio novi Zakon o porezu na dodanu vrijednost, koji će se primjenjivati od 1. srpnja 2013. godine, a nakon njegove objave u Narodnim novinama Porezna uprava će početi dodjeljivati PDV-identifikacijske brojeve tuzemnim obveznicima PDV-a za koje raspolaže saznanjima da isporučuju ili primaju dobra i usluge s područja država članica EU.
Poreznim obveznicima koji su na dosadašnjim PDV-obrascima iskazivali podatke o izvozu dobara za koje su se koristili poreznim oslobođenjem, uvoznicima kojima je carinarnica obračunavala PDV na uvoz dobara i poslovnim subjektima koji su sami plaćali PDV na usluge primljene od inozemnog poduzetnika Porezna uprava samoinicijativno će dodijeliti PDV-identifikacijski broj, jer polazi od pretpostavke da će i nakon 1. srpnja 2013. poslovati s kupcima odnosno dobavljačima iz drugih država članica EU. Dodjela PDV-identifikacijskog broja podrazumijeva registraciju poreznog obveznika u sustavu VIES kao jedinstvenoj bazi podataka o obveznicima PDV-a u svim državama unutar EU.
Kako ga dobiti Identifikacijski broj za PDV sastojat će se od predznaka HR i OIB-a poreznog obveznika, bit će na istovjetan način sastavljen za porezne obveznike pravne i fizičke osobe. Postupak može provesti samo Porezna uprava, koja ima ovlaštenje uvrstiti ga u bazu podataka VIES. Tuzemni porezni obveznici koji ocijene da ih Porezna uprava neće prepoznati kao poslovne subjekte kojima će trebati PDV-identifikacijski broj mogu u bilo kojem trenutku nakon stupanja na snagu novog zakona od nadležnog ureda Porezne uprave zatražiti da im se dodijeli PDV-identifikacijski broj.
Identifikacijski broj za PDV trebat će poreznim obveznicima koji uvoze dobra iz drugih država EU, što se od 1. srpnja naziva stjecanje dobara, i poreznim obveznicima koji izvoze dobra u drugu državu unutar jedinstvenog tržišta, što se od 1. srpnja 2013. naziva isporuka u drugu državu članicu EU. Terminima uvoz i izvoz dobara koristit će se samo kad se dobra uvoze i izvoze u treće države, izvan područja EU. Tuzemni obveznici PDV-a koji će stjecati dobra iz drugih država moraju svoj identifikacijski broj za PDV dostaviti poslovnom partneru od kojeg nabavljaju dobra, kako bi ga poslovni partner iskazao na računu. Za dobavljača iz druge države članice to će biti dokaz koji mu omogućava ispostavljanje računa bez zaračunavanja PDV-a u svojoj državi. Kad primi dobro iz druge države članice, tuzemni stjecatelj će po takvom računu sâm obračunati hrvatski PDV, iskazati ga kao obvezu i, ako ima pravo, u istom ga obračunskom razdoblju odbiti kao pretporez.
Tko još treba broj Isporučitelji dobara u drugu državu članicu EU obvezni su na izlaznom računu navesti svoj PDV-identifikacijski broj i PDV-broj svoga kupca u drugoj državi članici. Za tu svrhu porezni obveznici moraju zatražiti da im kupac dostavi svoj PDV-broj, registriran u bazi podataka VIES. Tuzemni porezni obveznici mogu provjeriti je li broj ispravan izravno na web-stranicama Europske komisije ili posredno preko naše Porezne uprave.
Osim tuzemnim poreznim obveznicima koji prodaju i kupuju dobra i usluge unutar EU, identifikacijski broj za PDV trebat će i tzv. malim poreznim obveznicima koji nisu upisani u registar obveznika PDV-a i poslovnim subjektima koji nisu obveznici PDV-a jer obavljaju oslobođene promete, ako iz drugih država članica EU prime dobra u vrijednosti većoj od 77.000 kuna. PDV identifikacijski broj od hrvatske će Porezne uprave zatražiti i inozemni porezni obveznici koji isporučuju dobra u Hrvatsku u godišnjem iznosu većem od 270.000 kuna, a ako su se dobrovoljno odrekli korištenja pragom isporuke, tada neovisno o tom iznosu. PDV-identifikacijski broj trebat će i inozemnim poreznim obveznicima koji u Hrvatsku isporučuju usluge za koje prema propisanom mjestu oporezivanja prenose poreznu obvezu na stjecatelja koji je porezni obveznik u Hrvatskoj. Inozemni porezni obveznici kojima je sjedište u državama članicama EU u tom se slučaju upisuju u registar obveznika PDV-a i postaju obveznici podnošenja propisanih poreznih prijava. Ako im je sjedište u državama članicama EU, tada ne moraju, ali mogu imenovati poreznog zastupnika, a ako im je sjedište u trećim državama, tada moraju imenovati poreznog zastupnika.