Svih ovih godina od Domovinskog rata do danas u Hrvatskoj je samo u jednom postignut konsenzus svih: vladajućih i oporbe, Vlade, sindikata i poslodavca odnosno svih građana, a to je bio ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
O gotovo svemu drugom imali smo različita mišljenja, stajalište i pristup, što je vrlo često štetilo Hrvatskoj i zajedničkom interesu svih nas. Nažalost, nismo se mogli često puta složiti ni u onom što smo morali. Sve do ovog ljeta, ove 2012. godine, kad smo ponovo ‘postigli‘ konsenzus svih, a to je i da smo u velikim gospodarskim problemima i dubokoj gospodarskoj krizi kojoj se ne vidi ni kraj ni rješenje.S tim se slažu i premijer i njegovi najbliži (i najodgovorniji) suradnici, potpredsjednici Vlade i ministri, šefovi svih oporbenih parlamentarnih stranaka, sindikati, poslodavci i svi građani.
Izvanredno stanje Bez obzira na to što nije uobičajeno u politici da vladajuća opcija na početku svog mandata kaže da je izvanredno stanje i da može biti gore u nadolazećem razdoblju, jer na taj način politički šteti prije svega sebi, istovremeno je dobro da se realno iznesu činjenice i iskaže stanje kakvo jest, kao što je nužno da se uvede red u ovaj ‘nered‘ koji već dva desetljeća vlada u hrvatskom gospodarstvu gotovo u svemu, a posebno u neplaćanju: prije svih vjerovnika, poreza, doprinosa, radnika...Dobro je da oporba kaže da želi da ova Vlada uspije riješiti probleme jer je prva godina mandata i novi nam politički problemi ne trebaju. Samo bi nam otežali težak položaj, opteretili gospodarstvo i srušili ionako nizak standard.Dobro je da bar pojedini sindikati javnih službi uvaže ono što su radnici i sindikati iz realnog sektora davno prihvatili, a to je da se dalje ovako ne može, da se ne može ‘dijeliti‘ ono što nije zarađeno, odnosno da se ‘podijeliti‘ može samo ono što se ima i da uvažavaju trenutačnu situaciju i prilike u kojima se nalazimo.A situacija i gospodarske prilike u Hrvatskoj nisu dobri, odnosno gotovo su na rubu provalije i tko to ne shvaća ne može obavljati odgovornu funkciju i baviti se ozbiljnim poslom.
Trebamo hladne glave Tješiti se da takvo stanje nije samo u Hrvatskoj i da i drugi imaju i veće probleme neumjesno je, a tražiti opravdanje u tome ili u proteklim godinama neće riješiti probleme, već će ih samo produbiti.Uza sve teškoće koje muče hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini, nepotrebno smo si ‘stavili‘ na leđa još jedan teret: gubitak socijalnog dijaloga.U ovom je vremenu nužno ‘stezanje remena‘, uvažavanje činjenica o situaciji u kojoj smo i povezivanje svih resursa i ljudskih potencijala koje imamo. Trebamo ‘hladne glave‘ nastojati riješiti nagomilane probleme, često puta i ‘nepopularnim‘ mjerama i bolnim rezovima, No to ne činimo, već ‘rušimo‘ mostove među sobom. Na taj način rušimo u ovom času toliko potrebnu društvenu povezanost i dijalog. Na Vladi je obveza i odgovornost da donosi nove zakone, ali oni se moraju predstaviti socijalnim partnerima u domeni u kojoj se odnose na njih, a posebno tamo gdje su važni za cjelokupno društvo kao što su bili zakoni koji su posljednjih mjeseci predlagani (opći porezni zakon, zakon o financijskom poslovanju, zakon o otpadu...).Umjesto da se prijedlozi zakona izlože i prezentiraju socijalnim partnerima, oni za njih posljednji saznaju, najčešće iz medijskih napisa.Nepotrebno i bez ikakvih razloga ruši se socijalni dijalog jer su i sindikati i poslodavci bez obzira na različitost interesa i pristupa partneri Vladi i jednako kao i Vlada žele dobro hrvatskom gospodarstvu i društvu.
Neuvažavanje gospodarskih okolnosti, briga i želja da se zaštite svoji članovi, koliko god to bilo opravdano, i isključivost pojedinih sindikata javnih službi u pregovorima s Vladom o kolektivnim ugovorima daljnje je rušenje socijalnog dijaloga. Tko god da narušava socijalni dijalog, Vlada, poslodavci ili sindikati, to u ovom trenutku i ovim okolnostima nije dobro i neće pomoći u rješavanju gospodarskih problema i izlasku iz teške gospodarske situacije. Nažalost, samo će pogoršati stanje.Bez obzira na to što vjerujemo da su namjere Vlade dobre kao i želja sindikata da pomogne svojim članovima, rušenje socijalnog dijaloga šteti prije svega onima koji ga ruše, a u konačnici cijelom društvu.